Napisala: Tatjana Pavlic Blažon,
Transformation Healing by Tatjana: Transformation Healing je stranica posvećena iscjeljivanju
Transformation Healing by Tatjana – Početna | Facebook
Energetsko iscjeljivanje u praksi: Rad s dušama na odlasku
Kada se bavite energetskim iscjeljivanjem, ponekad vas zapadnu neočekivane „dužnosti” i asistencije. Jedna od takvih je ispraćaj duša na odlasku iz ovog života, tj. napuštanja fizičkog tijela kroz koji su živjele ovaj zemaljski život.
Iako mi je u početku bilo teško raditi s ljudima za koje je postalo izvjesno da odlaze i da bilo kakvi moji napori neće promijeniti situaciju, kasnije su mi takve situacije postale lakše jer se promijenila i moja perspektiva i shvaćanje smrti.
Civilizacijski, na smrt se ne gleda u pozitivnom svjetlu, ali ona je velika učiteljica te prirodan dio postojanja.
Ovo su neke lekcije koje me smrt naučila:
Ponekad iscjeljivanje nije za život već za smrt
Mnogi potraže pomoć energetskog iscjelitelja loveći se za to kao za posljednju slamku spasa i ponekad može doći do poboljšanja, no ponekad ispada da iscjelitelj nije radio iscjeljivanje za život, već za smrt.
Iako bi netko u tom slučaju iscjelitelja mogao osuditi kao neuspješnog, iz gledišta energije, nijedan trenutak tog rada s osobom na odlasku nije bio potraćen.
Sve što je iscjelitelj umirućem vibraciono pomogao otpustiti, duša to neće sa sobom vibraciono nositi u naredni život.
Zalijepljenost za pojedinačni život jedna je vrsta zalijepljenosti
Ono što nas čeka nakon smrti je misterij, a često izaziva i paralizirajući strah jer ne znamo što nas čeka. Napuštanje onog što je poznato, kao što je to u ovom slučaju naš život, izaziva želju da prianjamo za ovu osobnost koju smo izgradili i tijelo kroz koje smo iz pozicije osobnosti živjeli kao svojevrsnu investiciju u ovaj pojedini život.
Energetski na to možemo gledati kao na jednu vrstu zalijepljenosti. Stoga je energetski rad u tom slučaju koristan jer pomaže osloboditi se od vezanosti na osobnost.
Život nije samo ovaj jedan koji prati bivanje u jednom tijelu od njegova rođenja pa do smrti, život je puno veći i šiti pojam. Život je protok i mijena. Gdje nema protoka, nastaje stagnacija i sve ostalo što stagnacija povlači za sobom. Stagnacija je ta u kojoj polako umiremo i gubimo svoju životnu energiju i protok.
U otpuštanju osobe na odlasku velika je snaga i milost
Oni koji odlaze imaju još jedan energetski uteg, a to su oni koje ostavljaju ili ponekad ono što ostavljaju. Najčešće je to briga za voljene, obitelji koje napuštaju, rjeđe nedovršeni projekti, kreacije… Kada je nekome stiglo njegovo vrijeme napustiti ovo bivanje, toj će duši više biti od pomoći ako za nju stvorimo podržavajuće okruženje u kojem će imati mir, nego da je svom silom pokušavamo zadržati.
Velika je snaga otpustiti nekoga i odati priznanje njegovu životu. Ono što možemo u danom vremenu nečijeg odlaska jest oprostiti se, oprostiti si međusobne zamjerke i pozdraviti… do idućeg susreta.
Time iskazujemo milost prema toj osobi, duši. Ako je smrt bila rapidna, nama koji smo ostali, rituali ispraćaja su ti koji nam mogu podjednako pomoći u takvom istom opraštanju, jer duši se možemo obratiti i nakon što se život u tijelu ugasio.
Smrt nije kraj putovanja
U mnogim drevnim kulturama svećenstvo je imalo ulogu pomaganja u prijelazu i olakšanju prijelaza. Već su te kulture znale da fizička smrt nije kraj putovanja. Osvještavanjem da nismo samo ovo fizičko tijelo, podsjećanjem na to da smo duša na njezinom putovanju i da smo svijest, zapravo je osnova iscjeljivanja, ali to je ujedno ono što pomaže i u ovom naročitom slučaju.
Dovođenjem osobe na odlasku u stanje više svijesti, a ujedno i u višu vibraciju, pomaže joj u odvezivanju od ovog života i promatranju sebe i svojeg života iz jedne više perspektive.
To može biti učinjeno i razgovorom s tom osobom, ali još je važnije to učiniti vibraciono. Riječi će umiriti osobnost, ali vibracija je ta koja će podsjetiti dušu tko je zaista ona.
Prijelaz znači oslobođenje
Prijelaz i oslobađanje duše iz fizičkog tijela za osobu znači oslobađanje od boli, ulazak u drukčiju dimenziju postojanja gdje se vidi i razumije šira slika.
Kada bi nam se obratila takva duša koja se oslobodila patnje, učinila bi to iz mjesta velike i nevezane ljubavi, a kada je riječ o smrti fizički vremešnih osoba, one su opet mlade kada iz fizičkog prijeđu u duhovni oblik.
Oslobođenjem od fizičkog života otpušta se energetska nit
Ako promatramo našu energetsku anatomiju, u vertikali našeg tijela nalazi se ta nit, energetski stup, kojom smo vezani za svjesnost planeta „odozdo” te za Izvor „odozgo”. Dok god živimo na ovom planetu, bili toga svjesni ili ne, uvijek postoji ta naša energetska vezanost za planet, jer smo mi, naša fizička forma, jedno od mnogobrojnih bića koja su svoj materijalni oblik poprimila rođenjem na ovom planetu.
Kako bi se naše tijelo izgradilo, morali smo primiti mnogobrojne gradivne elemente od ovog planeta, ali smo se isto tako energetski spojili na matriks ovog planeta, slijedeći matricu života na ovom planetu. Kad se oslobodimo te energetske niti, znači da smo se ujedno otpustili od života ovdje.
Ponekad to odvajanje nije uspješno, a iz razloga nagle ili nasilne smrti (nasilja počinjenog od strane drugih, kao i nasilja u kojem je osoba „digla ruku” na sebe), što znači da će takvoj duši biti potrebna asistencija u odvajanju nakon smrti kako bi mogla nastaviti svoje putovanje.
Kako olakšati duši na odlasku?
Vrijeme u kojem duša napušta ovaj svijet, osjetljivo je i ranjivo vrijeme za tu osobu. Ono što bih izdvojila kao nešto čime se osobi na svjesnoj razini može pomoći jest povezivanje s onime što su za tu osobu bili značajni trenuci u kojima se znala povezati sa sobom.
S obzirom na to da je još mali dio osoba koje žive na ovom planetu zaista budan, najčešće je riječ o trenucima kad se osoba nesvjesno povezivala sa svjesnim dijelovima sebe.
Riječ je o zaista jednostavnim stvarima kao što je to boravak u vrtu, pjevanje, glazba, poezija, molitva, meditacija… nešto što ta osoba voli i što veseli njezinu dušu. Omogućiti umirućem da čini ono što ga povezuje sa sobom, učinit će veliku razliku i u olakšavanju patnje i olakšavanju otpuštanja.
Smrt nije laka, ali ako je naučimo promatrati na drukčiji način, promijenit ćemo mnogo toga što nam je civilizacijski uprogramirano u njezinom pogrešnom shvaćanju.
Rad s umirućima nas ne treba plašiti, ako nam je namijenjen, treba ga prihvatiti kao dio zadaća naše duše. S druge strane trebamo utišati svoj ego koji će si možda umisliti da može spasiti svakog, odnosno koji će u takvoj vrsti rada vidjeti neku svoju posebnost.
Ono što svaka duša treba i zaslužuje na svojem putovanju od drugih duša jest vlastito prepoznavanje, uzajamno poštovanje i potporu.
