Mladi budistički student priđe svom duhovnom učitelju i nakloni mu se, uzdišući. Učitelj ga nježno podigne na noge i upita, “Što te muči, sine?”
“O učitelju…”, požali se student, “vrlo sam obeshrabren. Moja meditacija je noćna mora – moj um neprestano trči za svjetovnim mislima, noge me bole od sjedenja i konstantno mi se spava… Ne mogu se koncentrirati niti na trenutak. Mislim da jednostavno nisam stvoren za meditaciju.”
Učitelj ga potapša po glavi tješeći ga. “Ne brini, dijete moje. To je samo faza. Proći će, proći će.”
Student duboko uzdahne i vrati se u dvoranu za meditaciju.
Nakon nekoliko dana, on uzbuđeno dotrči do svog učitelja s osmjehom od uha do uha. “O, učitelju, tvojom milošću moja se meditacija potpuno transformirala! Kušam toliko zadovoljstva, toliko mira, toliko dubine…”
Učitelj mu smireno odgovori “Ne brini, dijete moje. Proći će, proći će.”
