Postoji jedna stara indijska priča koja govori o tome da je jednog dana u sumrak, neki čovjek žureći kroz čestar kući u obližnje selo, u jednom trenutku zastao kao ukopan, gotovo se skamenivši: na samo par koraka ispred njega, iz sjenke obližnjeg žbunja, zlokobno je vrebao objekt njegovih najstrašnijih noćnih mora – velika, ogromna, crna zmija sklupčana i spremna za napad!
Od krajnje neočekivanog stravičnog prizora, užas je naglo preplavio svaki atom njegovog bića i srce nije izdržalo. Sutradan u zoru, nekoliko seljana, njegovih poznanika, na tom mjestu pronašlo je njegovo beživotno tijelo. Bili su u velikom čudu, jer na tijelu njihovog prijatelja do jučer mladog i zdravog muškarca u punoj snazi, nije bilo ni traga od nekakve ozljede izazvane napadom kakve zvijeri, ili kakvog lutajućeg pljačkaša. No, što je tu je, podigli su beživotno tijelo i ponjeli ga u pravcu sela da ga predaju njegovoj rodbini… Samo jednom čovjeku sa začelja grupe je, u odlasku, pogled sasvim slučajno preletio preko komada debelog konopa, tko zna kada odbačenog pod okrilje obližnjeg žbunja.
Samo po sebi, sada se postavlja jedno bitno pitanje: Je li uistinu smrt gore spomenutog izazvao konop ili zmija? Odnosno, jeli se čovjek smrtno uplašio konopa ili zmije?
Bez mnogo polemike, sigurno je da ćemo se svi složiti u jednom: konop je bio ono što je on zapravo ugledao, ali zmija je bila ono što je vidio i od čega se smrtno prepao. Pri pogledu na taj konop, iz dubina njegove podsvijesti izronila je stravična predstava gmizavca, koja je momentalno blokirala sva njegova čula i strahom paralizirala cijelo njegovo biće. E sad, koga još može usmrtiti pogled na običan par konopa? Ali, pogled na veliku zmiju, odnosno panični strah od nje, nesumnjivo može.
Dakle; spomenuti siroti čovjek nije stradao od konopa, već od ZMIJE!
Onoga trenutka kada nebitno kako i zašto, izgubimo punu svjesnost istine, stvarnosti, odnosno kada svoje energije i svoje povjerenje stavimo iluziji na raspolaganje, tada ona u odnosu na nas preuzima ulogu stvarnosti. To je Zakon! Tog istog trenutka mi joj na uštrb nas samih, dajemo životnu energiju njenog vlastitog postojanja i to: u onoj mjeri u kojoj joj tu energiju „imputiramo“, u toj istoj mjeri mi sami ostajemo „amputirani“, odnosno u toj mjeri ona ima realan utjecaj na nas. Samo tada, i samo tako! Ukoliko se to ne desi, odnosno ukoliko tok svoga života živimo pribrano i sa svim svojim energijama na okupu, iluzija prirodno ostaje iluzija, a mi bivamo u istini i pod blagoslovom Stvarnosti. Kao što rekosmo, to je Zakon. No; na našu veliku žalost i nesreću, upravo to i takvo robovanje iluziji jeste suštinska činjenica naše ovozemaljske egzistencije.
Iluzija
Želimo li spoznati istinu, apsolutnu istinu, moramo se prethodno otrgnuti iz okrilja iluzije, a to nije moguće sve dok suštinski ne shvatimo činjenicu sveprisutnosti onoga što Jeste, odnosno, kako na To i sveti spisi upućuju: „Jednog bez Drugoga“.
U suštini svega postojećeg na onom najsuptilnijem – temeljnom – nivou, egzistira jedna tajnovita, jedna jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija. Ta „sila“, energija, jeste Prauzrok svega manifestiranog i nemanifestiranoga, vidljivog i nevidljivog, i ona jest potpora svega što postoji ili što je ikada postojalo. Ta energija je savršeno, neopisivo i neizrecivo, inteligentna i kreativna: ona jeste sama Inteligencija, sama Kreativnost – beskrajni Ocean inteligencije i kreativnosti – i ona jeste sama Svjesnost, Kozmička Svjesnost, odnosno Božanska Svijest! Bez obzira da li mi stvari, tj. stvarnost sagledavamo na ovaj način ili ne, one oduvijek (uvijek, oduvijek i zauvijek) funkcionira na tom temelju.
Vjerujemo li mi u Boga, ili bar dozvoljavamo li ikakvu mogućnost Njegove egzistencije, to onda neizostavno povlači i podrazumjevanje Njegove apsolutnosti, odnosno prostorno-vremenske sveprisutnosti. Shodno tome; ako je Bog sve, a jeste – onda jednostavno ne postoji ništa što nije On: svako biće, svaka stvar, svaki događaj – cijeli Univerzum – jeste On. On je Suveren Univerzuma, što znači: Suveren samoga Sebe – beskonačnog i vječnog Sebe!
On je najviša i jedina istinita, Stvarnost. No, sva naša nevolja jest što ta činjenica biva spoznatljiva tek, jedino i isključivo, realizacijom tog istog frekventnog nivoa – usklađivanjem frekvencije svog vlastitog bivanja sa vibracijskim nivoom tih suptilnih kvaliteta apsolutne realnosti. To je jednostavno tako, ili nije nikako – kompromis tu ne postoji i jednostavno ne može ga biti.
U skladu sa tim, kad god nam se čini da se nešto događa nezavisno od Njega, mimo Njegove volje, to znači da smo tada zapravo pod utjecajem iluzije, odnosno nerazumijevanja istine – onoga što Jeste. Dok, kada imamo svjesnost sagledavanja Božje sveprisutnosti (činjeničnosti da u svemu i kroz sve djeluje upravo ona suptilna, savršeno kreativna i inteligentna Energija), tada zapravo bivamo u potpunom skladu i harmoniji sa tzv. „Duhom Istine“ – sagledavajući samu Stvarnost. Taj „Duh Istine“ jest ustvari ono što kršćani nazivaju „Kristova svjesnost“ – čista božanska Svjesnost – i zato predanost tom Duhu, odnosno sagledavanju Božje slave svakoga trenutka i u svemu, jest prava i istinska predanost Kristu – koji je Put, Istina i Život. Tada nas i konačno prestaje opterećivati vječita iluzija postojanja, nekakvoga, tzv. „Đavola“ iliti „Sotone“ – Lažova i Smrtonosca (kako ga u religiji nazivaju) – jer počinjemo uvijek i svuda sagledavati samo i samo Istinu i Život: sveprisutnu slavu (energiju), veličinu i ljubav „Onoga što Jeste“.
Božja Milost (suštinski kvaliteta one suptilne, sveprožimajuće Energije koja je suština i našeg vlastitog bića, kao uostalom i svega što uopće postoji) jeste samo Njegovo Biće, i zato je ona prisutna uvijek i svugdje. Sam život jeste Milost bez obzira da li ga mi doživljavamo kao patnju ili kao uživanje (u suštini oni i jesu jedno i isto: bez gorkog iskustva prethodne patnje, kako bismo uopće mogli prepoznati i dosegnuti, slast naknadnog užitka; i obratno…?!). Život jeste Blagoslov – vrhovni čin ljubavi Tvorca prema vlastitom stvaranju. Zato, trebamo vječito gajiti zahvalnost i samo zahvalnost, svjesni da ma što da nam se dogodi u životu uvijek ima neku duboku svrhu i nije ništa drugo do skriveni odraz Njegove ljubavi – ljubavi „oca“ prema svom voljenom „djetetu“: oca, koji nekada mora biti i „grub“ (iz dječjeg ugla poimanja) ali to isključivo u najboljem interesu po samo dijete.
Upravo u vezi ovoga, ima jedna divna priča koja ide ovako:
– Stari sufi mistik je bio veoma siromašan, odbačen i umoran od putovanja. Stigao je u jedno selo noću i nisu ga prihvatili. Selo je pripadalo ortodoksnom narodu, a kada su ortodoksni muhamedanci tu, tada je veoma teško da ih nagovoriš. Oni nisu ni htjeli da mu pruže utočište .
Noć je bila hladna, a on je bio gladan, umoran i oskudno obučen. Sjedio je ispred sela pod drvetom. I njegovi učenici su sjedili pored njega sa velikom tugom, depresivni, čak i ljuti.
Tada se on počeo moliti i govoriti Bogu: „Ti si divan, Ti mi daješ uvijek što ja trebam.“ To je bilo previše. – Jedan učenik reče: Čekaj, učitelju, ti ideš malo predaleko, pogotovo noćas. Te riječi su lažne: mi smo bez zaklona, gladni i umorni. Zašto ti daješ zahvalnost Bogu? Zašto u ovoj i ovakvoj situaciji govoriš: „Ti mi uvijek daješ sve što trebam“?!
Mistik tada reče: „Da, ja ću ponoviti to opet. Bog mi daje sve što trebam. Noćas ja trebam bijedu, noćas treba da budem odbačen, da budem gladan, da budem u opasnosti. Inače, zašto bi mi On to dao? To mora da je potreba. To mora da je potrebno i zato treba da sam zahvalan. On tako divno gleda na moje potrebe. Divan je!“
Dakle; blago onima koji to mogu razumjeti: iza svake nevolje – jednako baš kao i iza svakog ugođaja i prijatnosti – stoji vječita, bezuzročna, bezuvjetna i beskonačna Tvorčeva Ljubav!
Pa, gdje tu, onda, uopće ima mjesta za nekakvog „Sotonu“? – Samo u našem nesavršenom povjerenju u Božju sveprisutnost i našoj nepotpunoj predanosti Njemu, Apsolutnoj Stvarnosti i Istini. Da ne bi bilo neke zabune; ovdje uopće nije riječ o nekoj „religioznosti“ ili „pobožnosti“, već samo o mogućnosti, ili nemogućnosti sagledavanja Istine odnosno – onoga što Jeste.
Dokle god vjerujemo u Iluziju, ona će za nas biti potpuno stvarna, realna, što znači da će tako i djelovati na nas – poput priče o zmiji i konopu. Zato nam i patnja (suočavanje sa životnim problemima) djeluje kao nekakva „kazna“ samo dok iza nje ne sagledamo Božansku promisao. Čim se tako „osvijestimo“, bivamo odjednom, trenutno, uzdignuti iznad Iluzije (kao kad se konačno probudimo poslije dugog i mučnog sna), nadilazimo cjelokupno njeno „Zlo“, i u potpunosti je doživljavamo kao izraz same Božje ljubavi i milosti – i više nam ništa ne pada teško i mučno, već tada svoj „križ“ primamo sa lakoćom i radošću. U tome je sva „tajna“ Kristovog naučavanja. Pa, na što, uopće, upućivaše Isus govoreći: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.“?! (Matej; 11-29,30)
Tada i tako, prestaju i sve one vječite borbe sa silama „Zla“ (našim vlastitim „demonima“), jer nas konačno prestaju pohoditi njegove iluzorne tvorevine (naše vlastite predstave), i postižemo konačnu pobjedu nad Iluzijom, „Sotonom“ (ako se uopće i može govoriti o nekakvom „postignuću“ i „pobjedi“, jer mi tada samo spoznajemo ono što oduvijek Jeste – razotkrivajući ono što nikada Nije). …Uzgred, budimo krajnje pošteni i otvoreni, prije svega pred samim sobom: Zar nije tzv. „Sotona“, ustvari samo idealan izgovor u cilju izbjegavanja odgovornosti za naše vlastite nedovršenosti, slabosti i grešnost?! Zar nismo mi sami, negdje duboko unutar vlastite svjesti kreirali predstavu „Đavola“, kao dežurnog krivca za sve naše sudbinske neprijatnosti; kao da je „sudbina“ nešto neovisno od nas samih i kao da „grijeh“ postoji neovisno od nas samih?!… Poantu toga je svami Vivekananda, veliki mudrac i izuzetna duhovna veličina s kraja 19. i početkom 20. stoljeća, izrazio u sljedećoj svetoj istini: „Samo grešnik u drugome vidi grešnika“.
Zato i tako, jedini istiniti put jest put potpune, svjesne, predanosti Njemu, sveprisutnoj i sveprožimajućoj Energiji/Svijesti – onoj najvišoj kozmičkoj Inteligenciji, Kreativnosti i unutarnjoj Svjetlosti našeg vlastitog Bića. Svaki drugi put je put vjerovanja u Sotonu, i jest upravo: put u Bespuće!
Imajući sve ovo u vidu biva nam nesumnjivo jasno da zaista, svaka dualistička religija, odnosno dualističko poimanje stvarnosti, predstavlja istovremeno ništa drugo do – svoju vlastitu savršenu i bezuvjetnu negaciju. Istovremeno u sebi, odnosno sobom, ovaploćujući obje antagonistički nastrojene suprotnosti, koje su vječno „sudbinski“ upućene jedna na drugu, a priklanjajući se samo jednoj od njih, automatski osiguravamo potpunu potporu i podršku i onoj drugoj. Odnosno, kako je to D.T. Suzuki izuzetno formulirao:
– „A ne može biti ono što je, ako ne stoji nasuprot onome što nije A; da bi A bilo A potrebno je ne-A. Kad A zaželi da bude A, ono je već izašlo iz A, tj. postalo je ne-A. Da A ne sadrži i ono što nije ono samo, ne-A ne bi moglo izaći iz A da A učini onim što jest. A je A upravo zbog ove proturječnosti, a ta proturječnost se izražava jedino kad logično razmišljamo.“
Zato je svaki takav, dualistički orijentirani pristup istini i stvarnosti uvijek i samo jednostran – i to iz jednog jedinog razloga: Istina nema suprotnost! Ona je Suština svega, Bit, i ona je Sveobuhvatnost!
Prema tome; vjerovanje u „Boga“ a borba protiv „Sotone“, jest upravo vjerovanje u Sotonu i odricanje Boga. Razumijevanje Istine jest ništa drugo do, razumijevanje Svesuštine – koja je JEDNA, kako za tzv. „istinu“ tako i za tzv. „laž“ (koje su oboje, samo iluzorne tvorevine našeg vlastitog uma), odnosno u kojoj je SVE rastočeno u sveizvornom, sveprožimajućem Jedinstvu. A to i takvo, Razumijevanje (tj. Svjesnost) jeste i može biti, produkt isključivo našeg vlastitog realiziranog Bića odnosno naše vlastite prosvijetljene Svijesti – koja biva na koncu Puta transcendencije EGA!
Alakh Niranjan
Izvor: apsolutnaistina.com / http://2012-transformacijasvijesti.com/metafizika/iluzornost-dualnosti
