“Leptirići u trbuhu” se danas smatraju za klasičan simptom zaljubljenosti i ljubavi. Međutim, mnogi se u dužim vezama silno razočaraju kad ovi leptirići nestanu.
To je navelo jednu korisnicu Tumblra da opiše kako izgleda njena veza nakon 5 godina. U svojoj poruci, ona savršeno opisuje kako zajednički život transformira ljubav.
Poruku vam prenosimo u cijelosti:
Ima već 5 godina kako sam u vezi. Svakoga dana viđam na društvenim mrežama statuse o tome kako biti u vezi s čovjekom tvog života znači stalno imati leptiriće u trbuhu.
Mnogi ljudi vjeruju da je ljubav prava samo ako vam svaki put kad ta osoba uđe u prostoriju srce brže zakuca, ako se svaku večer mazite, provodite vrijeme isprepletani u krevetu i spavate zagrljeni svaku noć.
Mogu vam reći da to uopće nije tako. Barem ne za mene…
Čim počnete živjeti zajedno, leptirići nestaju. Srce vam više ne ubrzava svaki put kada ugledate njega. Umjesto toga, sve se smiruje. Kada ste u istoj prostoriji s njim, osjećate se smireno i sigurno.
Kada se mazite s njim, vaše srce sporo kuca, a zvuk njegovog disanja vas tješi i uspavljuje. Više niste na ringišpilu osjećaja, već ste kod kuće.
Ne spavate više zagrljeni i isprepletanih udova. Umjesto toga spavate udobno jedno kraj drugog, vrlo često okrenuti na suprotne strane. Ipak, svake večeri uhvatite sebe kako se gnjezdite blizu njegove ruke ili mu pomazite kosu dok spava.
Ima noći kada moj usnuli dečko kroz san pruži ruku ka mojoj strani kreveta ili me samo privuče k sebi kao što bi dijete privuklo plišanu igračku. Ja sam sada njegova utjeha, sigurnost i mir.
U ranu zoru, kada je čitav svijet sumoran i pospan, ugnjezdim se na njegove grudi, udahnem njegov miris prije nego što ponovo odlutam u snove.
Poljupci nisu više tako strastveni i romantični kao nekada. Ali sada ih je više. Tu su hladni poljupci od sladoleda, ljepljivi poljupci od marmelade tijekom doručka. Tu su i “idem na posao” poljupci i “još samo jedna pusa za put” poljupci.
Tu su pospani jutarnji poljupci koji vas bude bolje od svakog alarma. Ima li ljepšeg načina da se započne dan od usana na usnama?
Tu su još poljupci za laku noć, poljupci koji kažu “drago mi je što baš tebe ljubim, a ne nekog drugog”, ili “kako si ti divan sa životinjama”. Tu su i kratki poljupci u samoposluzi. Kada je sve oko vas užurbano i glasno, naginjete se jedno ka drugome, tražite se, pronalazite jedno drugo.
Kada umjesto da cijenite svoju slobodu i njemu dajete njegovu slobodu i prostor, vi zajedno bivate slobodni jedno sa drugim i najljepše vam je kad se jedno uz drugo pripijete i premostite zagrljajem prostor koji vas razdvaja.
Ne šaljete više poruke u kojima izjavljujete ili potvrđujete svoju ljubav jedno drugome svaki čas. Ljubav se sada podrazumijeva.
Od romantičnih izljeva ljubavi sada ste uznapredovali na nivo internih šala vezanih za život koji zajedno gradite. Razmjenjujete međusobno poglede čuđenja, negodovanja, oduševljenja u javnosti – imate vaš mali svijet naspram onog vanjskog.
Veza nije bajka. Nije vatromet i fanfare. Barem to prestaje biti nakon početka.
Umjesto toga, veza je tihi ritam ljubavi i brige. Ona nije vatra koja prži u tvojoj duši, već plamičak koji te grije dok udobno smješten toneš u san.
I ja to volim.
