Da biste kod nekoga izazvali živčani slom, mogli biste primijeniti sljedeće korake: natjerajte svoju žrtvu na atomiziranu egzistenciju (svatko sam za sebe), zabranite joj sudjelovanje u aktivnostima koje prožimaju njihov život radošću, riješite je posla, uništite joj svakodnevnu rutinu i recite joj da ne napušta okvire svog doma. Kako biste dodali šlag na tortu svog đavolskog plana, tada biste svojoj žrtvi mogli reći da društvo stoji na rubu ekonomskog kolapsa. Nažalost, ovo nije fikcija, već stvarnost za mnoge ljude diljem svijeta.
“Zrelost je sposobnost da se izdrži neizvjesnost.” -John Finley
Da biste kod nekoga izazvali živčani slom, mogli biste primijeniti sljedeće korake: natjerajte svoju žrtvu na atomiziranu egzistenciju (svatko sam za sebe), zabranite joj sudjelovanje u aktivnostima koje prožimaju njihov život radošću, riješite je posla, uništite joj svakodnevnu rutinu i recite joj da ne napušta okvire svog doma.
Kako biste dodali šlag na tortu svog đavolskog plana, tada biste svojoj žrtvi mogli reći da društvo stoji na rubu ekonomskog kolapsa. Nažalost, ovo nije fikcija, već stvarnost za mnoge ljude diljem svijeta.
Kriza, bilo da se odvija na razini cijelog društva ili je više lokalizirana samo na jednu obitelj ili jednu osobu, na sličan način utječe na psihu. Kada kriza dovede do brze i opsežne promjene u obrascima našeg života, to je dezorijentirajuće. Ali ako je takva promjena popraćena neizvjesnošću i ne zna se kada ili čak hoće li se stvari vratiti u normalu, dezorijentacija može biti toliko ekstremna da ugrozi naš osjećaj sebstva.
Jer naš je identitet izgrađen na obrascima našeg života. Bilo da se radi o našim navikama, našim društvenim ulogama, našem poslu, našim hobijima ili našim međuljudskim odnosima, sve to doprinosi stvaranju naše osobnosti i kako objašnjava psiholog Michael Mahoney:
“Nije lako održati koherentan osjećaj identiteta, vlastite vrijednosti ili kompetencije kada ste suočeni s višestrukim i kroničnim izazovima starih obrazaca.” – Michael Mahoney, Procesi ljudskih promjena
Bez koherentnog osjećaja o sebi, bez poretka koji proizvodi naš identitet, svijet oko nas će također postati kaotičniji i osjećati se manje podložnim našim željama i potrebama, ili kako Jean Piaget objašnjava: „Mi organiziramo svoje svjetove tako da prvo organiziramo sebe.”
Ako su šokovi za obrasce našeg života dovoljno ozbiljni i ako ne možemo pronaći način da ih apsorbiramo, postajemo osjetljivi na psihički slom zbog intenzivne emocionalnosti koja se javlja pred licem raspadajućeg jastva:
“Kada nova iskustva uvelike premašuju sposobnost pojedinca da se uravnoteži, osjećaj preplavljenosti je uobičajen. Može rezultirati epizodnim ili kroničnim poremećajem i ‘slomom'”. – Michael Mahoney, Konstruktivna psihoterapija
Tijekom društvene krize, stanovništvo će se najviše bojati prijetnji koje su izazvale krizu, ali ovisno o prirodi tih prijetnji, upravo se ta prijetnja našem osjećaju sebstva može pokazati najopasnijom. Srećom, s određenim poznavanjem procesa koji vodi do sloma, možemo smisliti neke korake za jačanje naše psihe.
Ono što se prvo mora prepoznati i koliko god to moglo izgledati kontraintuitivno, jest da slom nije silazak u neuređenije stanje, već ponovno uspostavljanje reda na neprilagođenoj razini.
Ekstremi psihičkog sloma teže dvama oblicima – teškoj depresiji ili psihozi. Teška depresija oslobađa jedno od poremećenog stanja koje je izazvalo slom zamjenjujući ga uređenim stanjem potpunog očaja i beznađa u kojem je pojedinac uvjeren da stvari neće ići na bolje i tako se povlači iz života. Intenzivnu emocionalnost, obično u obliku ekstremne tjeskobe, koja prethodi slomu i padu u tešku depresiju, zamjenjuje apatija i psihičko mrtvilo prema svijetu.
Na drugoj krajnosti je psihotični slom. Proces psihotičnog sloma obično se odvija na sljedeći način: događaji u nečijem životu, bilo da se radi o akutnoj krizi ili kroničnim problemima koji se gomilaju tijekom vremena, potpuno uništavaju svaki privid zdravog osjećaja sebe. Kada se to dogodi, pojedinac će ući u fazu procesa panike.
Jastvo koje se raspada i dezorijentacija koju to stvara dovode do izražaja emocije takvog intenziteta da pojedinac postaje nesposoban za pravilnu interakciju sa svojom okolinom. Naposljetku panika postaje toliko preplavljujuća da psiha ponovno nameće red kroz ono što se naziva stadijem psihotičnog uvida.
Za bolje razumijevanje ovog procesa možemo se vratiti na Silvana Arietija koji je svoj život posvetio liječenju i proučavanju shizofrenije. U svojoj knjizi Interpretacija šizofrenije Arieti objašnjava da se psihotični uvid javlja kada je osoba pogođena panikom:
“Osoba uspijeva “složiti stvari” osmišljavajući patološki način viđenja stvarnosti, ona je u stanju objasniti svoja nenormalna iskustva. Fenomen se naziva ‘uvid’, jer pacijent konačno vidi smisao i odnose u svojim iskustvima, ali uvid je psihotičan, jer se temelji na mentalnim procesima koji se javljaju samo u stanju psihoze.” – Silvano Arieti, Tumačenje shizofrenije
Ili kako Arieti dalje objašnjava:
“Psihotična transformacija omogućit će mu da doživi sebe i okolinu na čudne, jedinstvene načine, koji često nisu podložni suglasnoj provjeri.” -Silvano Arieti, Tumačenje shizofrenije
Koliko god čudno izgledalo, stanje psihoze je bolje od faze panike koja joj je prethodila, zbog čega Arieiti psihozu definira kao ‘nenormalan način postupanja s nepodnošljivom situacijom’.
“Ako osjećamo da naše emocije bukte ili nas vrte u krugovima straha i očaja, moramo nekako prekinuti proces prije nego što dođemo do stanja akutne panike. Najgori način za to je pokušati razumjeti ili se raspravljati s emocijama, dok je najbolji način da se nosite s ovom situacijom koristiti neki oblik aktivnosti kako biste se opustili i ponovno usredotočili.” – Silvano Arieti, Intepretation of Schizophrenia
Mnogi ljudi smatraju da svjesna meditacija dobro funkcionira u tu svrhu, ali ovo je samo jedna od bezbroj aktivnosti koje možemo koristiti. Carl Jung, koji je doživio osobnu krizu tako intenzivnu da je koketirao s psihozom, crtao je i slikao mandale kako bi smirio svoj um. Drugi mogu pronaći odmor u dizanju utega, hodanju, nekom obliku zanata ili hobija ili u razgovoru s prijateljem koji smiruje.
Ono što je bitno jest da u svom arsenalu imamo neke aktivnosti koje možemo iskoristiti da nas ponovno usredotoče kada nas naše emocije odvode predaleko. Ako se stvarno osjećamo preopterećeni, jedna od najboljih taktika je ono što je Nietzsche nazvao “ruskim fatalizmom”, a to je ne učiniti ništa, već samo pustiti i opustiti se što je moguće potpunije:
“Više ne prihvaćati ništa, više ništa ne uzimati, više ništa ne apsorbirati – potpuno prestati reagirati. Taj fatalizam… može sačuvati život u najopasnijim uvjetima smanjujući metabolizam, usporavajući ga, kao svojevrsnu volju za hibernacijom.” – Nietzsche, Ecce Homo
Ili kako je William James napisao:
“Prijelaz od napetosti, samoodgovornosti i brige u smirenost, prijemčivost i mir, najdivniji je od svih pomaka unutarnje ravnoteže, onih promjena osobnog centra energije, koje sam tako često analizirao; a glavno je čudo što se to tako često događa, ne činjenjem, već jednostavnim opuštanjem i bacanjem tereta.” – William James, Raznolikosti religioznog iskustva
Ali postoje i koraci koje možemo poduzeti koji će nas sačuvati da ne padnemo u jame očaja koje nas čine podložnima slomu, a jedan takav korak je isključiti strah od katastrofe. Usred krize iznimno je teško odvojiti činjenice od fikcije pa dopuštanje našim umovima da budu apsorbirani i preplavljeni katastrofalnim medijima neće doprinijeti našem zdravom razumu. Nadalje, s obzirom na notorno lošu evidenciju mainstream medija i ponovljene epizode u kojima su uhvaćeni u vlastitim lažima i manipulacijama, ionako je glupo vjerovati im, jer kako to kaže Biblija:
“Kao što se pas vraća na bljuvotinu tako i budala ponavlja svoju ludost.” – Knjiga izreka
Nakon što skrenemo pogled s medijskih narativa straha, sljedeća stvar koju moramo učiniti je ponovno uspostaviti neki privid reda u našem životu. Jer kada kriza ozbiljno poremeti naše obrasce na dulje vrijeme, naša je osobnost ugroženija što postajemo pasivniji.
Umjesto da ispunimo svoje dane lutajući s jedne bezumne distrakcije na drugu, trebali bismo svoje vrijeme posvetiti više nagrađujućim aktivnostima. Možemo stvarati stvari, učiti stvari, graditi stvari, popraviti stvari, možemo se usredotočiti na razvoj novih navika ili se osloboditi destruktivnih, samo trebamo ispuniti prazninu nastalu krizom aktivnostima koje našim danima daju neku vrstu strukture, značenje i osjećaj postignuća. To može biti razlika između spuštanja u dezorijentirano stanje dezintegriranog sebstva i stabilnosti tijekom trajanja krize.
Iako postoji beskonačan niz aktivnosti koje se mogu iskoristiti za ponovno uspostavljanje neke vrste reda u našem životu, postoji jedan projekt koji bi mogao biti posebno koristan u ovom trenutku, a ovaj se projekt temelji na mantri mnogih političara koji nikada nisu za to da neka dobra kriza propadne.
Jer, dok nas kriza može učiniti sklonijima psihološkom slomu, takva su vremena također zrela za postizanje onoga što se naziva psihološkim iskorakom. Proboj je ogledalo suprotno slomu, jer naš osjećaj sebe ne gubi dodir sa stvarnošću kao u psihozi niti se spušta u potpunu apatiju i očaj kao u depresiji, već se umjesto toga nečiji osjećaj sebstva oblikuje oko vrijednosti i obrascima života koji su otporniji i funkcionalno prilagodljiviji.
“Ono što gusjenica naziva smakom svijeta”, napisao je Richard Bach, “učitelj naziva leptirom.” – Richard Bach
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
