Starac Porfirije dao nam je pouku o tome kako zle misli iz nas izlaze i onda se prenose na naše bližnje, pa njih zaista zadesi zlo. „Mi na tajanstven način prenosimo svoju zlobu i kada mislimo na zlo, onda se ono stvarno može dogoditi“, kaže svetogorski starac.
Čovjek u sebi ima takve duhovne sile da može prenijeti i dobro i zlo na svoju okolinu. Ovo su vrlo osjetljive teme. Kad ih obrađujemo, potrebna je velika pažnja. Sve trebamo promatrati na dobar način.
Nemojmo ništa loše misliti o drugima. Čak i jedan pogled, pa i samo jedan uzdah, utječe na naše bližnje. I najmanji gnjev izaziva zlo. Imajmo u duši svojoj dobrotu i ljubav, to prenosimo i na druge.
Pazimo da se ne ljutimo na ljude koji nam nanose štetu; samo se trebamo s ljubavlju moliti za njih. Što god da nam učini neki naš bližnji, nikada ne trebamo loše misliti o njemu.
Nikada ne trebamo misliti o drugome kako će mu Bog poslati neko zlo ili da će ga kazniti zbog njegovog grijeha. Ovakva pomisao prouzrokuje veliko zlo, a da mi to i ne primjećujemo. Često se ljutimo i kažemo drugom čovjeku: Zar se ne bojiš pravde Božje, zar se ne bojiš da će te Bog kazniti?
U nekoj drugoj prilici, opet, kažemo: Bog će te, nema druge, kazniti za to što si učinio, ili pak: Bože moj, ne popusti zlo na tog čovjeka za ono što mi je učinio, ili: Neka se tome i tome ne dogodi neko zlo. U svim tim slučajevima, duboko u nama krije se želja da taj drugi bude kažnjen.
No, umjesto da priznamo svoj gnjev zbog njegove greške, predstavljamo svoju ljutnju na drugi način i tobože se molimo Bogu za bližnjega. Ali, na taj način mi, u stvari, proklinjemo svoga brata. Čak i kada kažemo: neka vidi Bog – i tada raspoloženje u našoj duši djeluje na neki tajanstven način, utječe na dušu našeg bližnjeg i njemu se događa neko zlo.
Kad imamo zle misli, onda neka zla sila izlazi iz nas i prenosi se na bližnjega, kao što se glas prenosi pomoću zvučnih valova, te bližnjega zaista zadesi zlo. Mi na tajanstven način prenosimo svoju zlobu. Ne izaziva Bog zlo, nego ga izaziva ljudska zloba. Ne kažnjava Bog, nego se naše negativno raspoloženje tajanstveno prenosi na dušu bližnjega i nanosi mu zlo. Bog nikada ne želi zlo. Naprotiv, On poručuje: Blagoslovite one koji vas kunu…
Zavist i zloba, tj. ono što narod obično zove urok, je vrlo ružna stvar. To je zao utjecaj, do kojeg dolazi kad neko osjeti zavist prema drugome ili kad poželi nešto ili nekoga na grešan način. Ovdje je potrebna velika pažnja. Zavist izaziva veliko zlo kod bližnjih. Onaj tko zavidi čak nema ni pojma o tome da izaziva zlo.
Ali, kad je neko čovjek Božji, ništa mu ne može nauditi. Čak i kad bi se svi demoni ustremili na njega, ništa mu ne mogu. U našoj duši postoji jedan dio koji se naziva moralist. Taj moralist se buni kada vidi nekoga da zastranjuje, mada je onaj tko osuđuje, u puno slučajeva, zastranio na isti način. No, on se ne počinje prepirati sa sobom, nego s bližnjim. To Bog neće. Krist nam kaže u Evanđelju: Zar ti, dakle, koji učiš druge, sebe ne učiš? Ti koji propovijedaš da se ne krade, kradeš? (Rimlj. 2, 21-22). Možda ne krademo, ali ubijamo: pripisujemo zlo drugome, a ne sebi.
Kažemo na primjer: Trebao si napraviti ovo, ali nisi učinio; eto, što ti se dogodilo zbog toga! U stvari, u tom slučaju mi želimo da se drugome dogodi zlo. Kada mislimo na zlo, onda se ono stvarno može dogoditi. Na tajanstven i neprimjetan način, mi kod drugog čovjeka umanjujemo snagu potrebnu za njegov rad na dobru i nanosimo mu zlo. Možemo kod njega prouzrokovati da se razboli, da izgubi posao ili imanje, i slično.
Na taj način ne nanosimo zlo samo svome bližnjem, nego i samima sebi jer se udaljavamo od blagodati Božje. Tada se molimo, ali ne bivamo uslišeni. Ištemo, i ne primamo. A, zašto? Jer, na loš način ištemo.
Moramo naći načina da se izliječimo od skrivene težnje u nama da sa zlobom njegujemo osjećaje ili razvijamo misli o drugim ljudima.
Velika je tajna što se, u stvari, krije u našoj duši i kako ono što se u njoj krije može utjecati na osobe i događaje. Ne događa se to isto ako pažljivo kažemo da naš bližnji ne živi kako treba, te se molimo Bogu da mu pomogne i da mu pokajanje. Kada se netko moli za bližnjega ili mu želi dobro, onda jedna dobra sila izlazi iz njega, prelazi na brata, iscjeljuje ga, okrepljuje i oživljuje.
Tajna je kako ta sila izlazi iz nas. Onaj, međutim, tko u sebi nosi dobro, šalje iz sebe tu dobru silu drugima tajanstveno i nježno. Zrači na bližnjega svjetlošću, koja oko njega stvara zaštitni krug i čuva ga od zla.
Ni na dobro – ni na zlo, nimalo ne utječu rastojanja. I dobro i zlo možemo slati na beskrajne daljine.
Ono što se ne da izraziti, obično ima veću snagu nego riječi.
Izvor: Saborna-crkva.com
24 HIMALAJSKA LAMPA
