Widget not in any sidebars
“Je li vam ikada palo na pamet da je seljenje duša istovremeno objašnjenje i razlog zla u svijetu? Ako su zla koja ispaštamo rezultat grijeha počinjenih u prošlim životima, možemo ih podnijeti sa suzdržanošću i nadom da će naši budući životi biti manje mučni ako u ovom budemo težili vrlini.” (W. S. Maugham, “Kritični položaj”)
Dva djeteta se rađaju istog dana i u isto vrijeme. Roditelji prvog su bogati, visoko obrazovani i godinama su nestrpljivo čekali dolazak svog prvorođenčeta. Njihov sin je bistro, zdravo i lijepo dijete s budućnošću koja obećava.
Sudbina im se svakako nasmiješila. Drugo dijete ulazi u jedan sasvim drugačiji svijet. Rađa ga majka koju su tijekom trudnoće napustili otac djeteta i njezini roditelji. U svom siromaštvu ona osjeća malo volje da podigne svog boležljivog potomka. Cesta pred njim popločana je teškoćama i nevoljama, i neće biti lako uzdići se iznad njih.
Pitanje izbora
Svijet je pun ovakvih različitosti, očitih nejednakosti koje često izazivaju pitanja: “Kako sudbina može biti tako okrutna i bespoštedna? Što su učinili Ivan i Marija da im se sin rodi slijep? Oni su tako dobri ljudi. Bog je tako nemilosrdan!”
Međutim, načela reinkarnacije omogućuju nam promatranje života iz mnogo šire perspektive, s gledišta vječnosti.
S ove točke gledišta, jedan kratki životni vijek ne vidi se kao početak našeg postojanja, već kao neznatni bljesak u vremenu, pa stoga možemo shvatiti da neka očito pobožna osoba, koja može jako patiti, trpi posljedice bezbožnih aktivnosti izvršenih u svojoj mladosti ili u prijašnjim životima.
Pomoću ove šire vizije sveopće pravde možemo vidjeti kako je svaka individualna duša sama odgovorna za vlastitu karmu.
Naša djela uspoređuju se sa sjemenjem. U početku su izvršena ili posijana, a tijekom vremena donose plod, oslobađajući svoje posljedične reakcije. Takve reakcije živom biću mogu donijeti patnju ili uživanje, pa ono može reagirati poboljšanjem svog karaktera ili time da postaje sve sličnije nižim oblicima životnih vrsta.
U oba slučaja, zakoni karme svakom živom biću neprestano dodjeljuju sudbinu koju je ono zaradilo svojim prijašnjim djelima. Kriminalac odabire da bude zatvoren time što namjerno krši zakon, ali drugi čovjek može, zahvaljujući svojoj vrsnoj službi, biti imenovan članom Vrhovnog suda.
Uključujući izbor posebnog fizičkog oblika, zasnovanog na prošlim i sadašnjim djelima, duša odabire svoju sudbinu. Nitko ne može s pravom jadikovati: “Nisam tražio da se rodim!” U sustavu ponavljanog rađanja i umiranja u ovom materijalnom svijetu “čovjek snuje, a Bog odlučuje!”
Baš kao što biramo automobil na osnovi osobne kupovne moći i potrebe za vožnjom, sami odlučujemo, svojim željama i djelovanjem, koju će nam vrstu tijela materijalna priroda pripremiti u narednom životu.
Widget not in any sidebars
Ako ljudsko biće protrati ovaj dragocjeni oblik života namijenjen samospoznaji, zaokupljajući se isključivo animalističkim aktivnostima jedenja, spavanja, razmnožavanja i branjenja, Bog će mu dopustiti da dođe u vrstu s većim pogodnostima za takva osjetilna zadovoljstva, ali bez uznemirujućih zabrana i odgovornosti koje se doživljavaju u ljudskom obliku.
Na primjer, proždrljivoj osobi koja se, ne praveći razliku među hranom koju jede, prenajeda raznom i obilnom hranom, materijalna priroda može ponuditi tijelo svinje ili koze, oblik koji joj omogućuje da bez razlike uživa u okusu smeća i otpada.
Ovaj liberalni sustav nagrade i kazne može u početku izgledati strašan, ali savršeno je pravedan i primjeren shvaćanju Boga kao svemilostivog bića.
Da bi živo biće uživalo u osjetilnom zadovoljenju po svom vlastitom izboru, potrebno mu je odgovarajuće tijelo. Time što ga stavlja u tijelo koje traži, priroda pravilno ispunjava želje tog individualnog živog bića.
Religijske dogme
Slijedeće se uobičajeno pogrešno shvaćanje, koje raspršuje jasna logika reinkarnacije, tiče religijskih dogmi koje tvrde da sve ovisi samo o našim djelima iz ovog jednog života; upozoravajući nas da ćemo vodeći poročan ili nemoralan život, biti osuđeni na vječno prokletstvo u najmračnijim oblastima pakla, bez mogućnosti za oslobođenje.
Razumljivo je da osjetljivi ljudi, svjesni Boga, nalaze takav sustav krajnje pravde više nepobožnim nego božanskim.
Je li moguće da čovjek prema drugima može pokazati milost i suosjećanje, a Bog ne može? Te doktrine oslikavaju Boga kao bezdušnog oca koji dopušta svojoj djeci da budu zavedena, a zatim postaje svjedokom njihove beskrajne kazne i mučenja.
Takva nerazumna učenja zanemaruju vječnu vezu ljubavi koja postoji između Boga i Njegovih bliskih ekspanzija, živih bića. Po definiciji, čovjek je stvoren na sliku i priliku Boga te stoga Bog mora posjedovati sve odlike u najvišem stupnju savršenstva. Jedna od tih odlika je i milosrđe.
Ideja da nakon jednog kratkog života ljudsko biće može biti poslano da vječno pati u paklu, nije u skladu sa shvaćanjem o Vrhovnom Biću koje posjeduje bezgraničnu milost. Čak će i običan otac svom sinu dati više od jedne prilike da svoj život učini potpunim i sretnim.
Vedska književnost stalno veliča velikodušnu prirodu Boga. On je milostiv čak i prema onima koji ga otvoreno preziru jer se nalazi u svačijem srcu i svim živim bićima pruža priliku ostvarenja vlastitih želja i ambicija.
Božja milost ne poznaje granice, On je bezgranično milostiv, a Njegova milost je i bezuzročna. Možda uslijed naših grešnih djelatnosti to ne zaslužujemo, ali Bog toliko voli sva živa bića da im stamo pruža priliku transcendiranja kruga rađanja i umiranja.
Šrimati Kuntidevi, velika bhaktina (sljedbenica Boga), kaže: “Ti si Vrhovni Upravitelj, bez početka i kraja, i u djeljenju Svoje bezuzročne milosti, jednak si prema svakome.” (Šrimad-Bhagavatam 1.8.28.)
Widget not in any sidebars
Posebni blagoslov
Međutim, ako netko vječno ostaje daleko od Boga, to se ne može pripisati osveti Boga, već vlastitom i neovisnom izboru pojedinca.
Kao što je gotovo prije dva stoljeća sir William Jones, koji je pomagao da se indijska filozofija predstavi u Europi, napisao:
“Ja nisam hindus, ali smatram da je indijska doktrina koja se tiče budućeg stanja reinkarnacije neuporedivo racionalnija, pobožnija i da mnogo više odvraća ljude od poroka nego što je to slučaj s groznim nazorima koje su u kazni bez kraja nametnuli kršćani.”
Prema doktrini reinkarnacije, Bog priznaje vrijednost i čuva čak i male količine dobra koje je počinila inače zla osoba. Rijetko se može vidjeti da je netko stopostotno grešan. Prema tome, ako živo biće u sadašnjem životu napravi neki mali pomak u duhovnom napretku, onda mu se u sljedećem životu dozvoljava da nastavi s te točke.
U Bhagavad-giti, Krišna kaže svom učeniku Arđuni: “U ovom nastojanju nema gubitka ili opadanja. I mali napredak na duhovnoj stazi može zaštititi osobu od najveće vrste straha – vraćanja u niže oblike od ljudskog.”
Duša može razviti svoje urođene duhovne odlike tijekom mnogih života, sve dok se više ne mora reinkarnirati u materijalnom svijetu, odnosno dok se ne vrati svom izvornom domu u duhovnom svijetu.
To je posebni blagoslov ljudskog oblika života, jer čak i ako je nekom suđeno užasno ispaštanje uslijed bezbožnih djela počinjenih u ovom i prijašnjim životima, može promijeniti svoju karmu prihvaćanjem duhovnog procesa. Duša se u ljudskom tijelu nalazi na središnjoj točki evolucije.
Na tom mjestu živo biće se može opredijeliti ili za degradaciju, ili za konačno oslobođenje od reinkarnacije.
