Sve u našem životu kreće od nas samih, na našem odnosu prema sebi gradi se odnos života prema nama, to je tako i nikako drugačije. Naš život je odraz onoga što nosimo unutar sebe, ono što su naša duboka uvjerenja to je i naša stvarnost koju proživljavamo.
Došli smo na svijet potpuno čistoga uma bez misli, osobnosti i uvjerenja. Apsolutno slobodni kao Duša no kao tijelo ovisni o okolini, o roditeljima, o drugima. Upravo ta ovisnost tijela nas je stavila u poziciju da se predamo drugima u početku našega života, jer netko je morao održavati naše tijelo u tom periodu naše tjelesno – intelektualne nemoći.
U tome periodu djetinjstva mi se potpuno predajemo svojim roditeljima, oni su za nas vrhovni autoritet, upravo poput Boga pa i više. Svaka riječ koja bi dolazila od njih za nas je bila zakon, a svaki nauk neporeciva istina.
Dok smo djeca mi volimo i vjerujemo bezuvjetno, upijamo svaku riječ i svaku emociju od naših roditelja i osoba koje su nam bliske. Svoju vrijednost određujemo s količinom ljubavi koju dobivamo od roditelja i okoline, i već tu u tome ranom periodu života mi gubimo sebe oslanjajući se na tuđu ljubav.
Ljubav je temelj života, iz nje izvire svo obilje za kojim tragamo; sreća, zdravlje, bogatstvo, istina.. Tko izgubi ljubav prema sebi izgubio je sebe, izgubio je svoj smisao, svoj temelj.
Mi tražimo sebe u tuđoj ljubavi, a svoju ljubav dajemo drugima, uvjereni kako je to jedini put ka sreći. Biti voljen i voljeti uistinu jest ono što nam je potrebno kako bi bili sretni, no da bi bili u stanju iskreno voljeti i biti voljeni mi prije svega moramo zavoljeti sebe. Voljeti sebe ne znači voljeti samo svoje vrline, tada to nije ljubav nego kalkulacija, trgovina kojom pokušavamo kupiti sreću.
Moramo naučiti voljeti sebe u potpunosti, sa svim svojim vrlinama i manama. Lako je voljeti svoju sreću no potrebno je voljeti i svoju bol, jer samo tako ju možemo izliječiti. Sva bol, sav strah, sva patnja u nama i u svijetu su posljedica nedostatka ljubavi individue prema sebi što nam govori da je ljubav jedini lijek za sve naše osobne, a i globalne probleme.
No na nama nije da liječimo svijet, naša dužnost je da liječimo sebe, a to se može dogoditi samo onda kada si priznamo da smo mi sebe zapravo davno izgubili, još tamo dok smo bili dijete koje je sebe tražilo u ljubavi svojih roditelja.
U tim prvim godinama života mi postepeno zaboravljamo svoju Dušu i postajemo ono što jesmo danas, intelektualno ljudsko biće koje se poistovjećuje sa svojim uvjerenjima, a svoju vrijednost određuje po količini ljubavi i poštovanja koju dobiva od okoline.
To je neporeciva istina djelovanja ljudske podsvijesti koja je ispunjena impresijama iz djetinjstva, a koja danas određuje sva naša uvjerenja po kojima živimo i djelujemo. Mi možemo negirati ovu činjenicu koliko god hoćemo, ali to ne umanjuje njezinu istinitost.
Dok smo bili djeca naučili smo da naša sreća ovisi o tome koliko smo voljeni od naših roditelja, naših bližnjih i okoline. Svaki nedostatak ljubavi naših roditelja i okoline prema nama je bilo traumatično iskustvo za nas koje je i danas pohranjeno u našoj podsvijesti, a da toga nismo niti svjesni.
Mi se ne sjećamo skoro ničega iz našeg ranog djetinjstva, no naša podsvijest pamti svaki trenutak. Skup svih naših trenutaka i emocija koje smo u njima proživljavali od rođenja pa do sada, sačuvani su u našoj podsvijesti odakle sačinjavaju našu percepciju kroz koju danas doživljavamo sebe i svoj život.
Sa sigurnošću mogu reći da je najveća svrha čovjeka upravo ta da razotkrije neistinu koja kao istina u njemu živi, što znači da se moramo osloboditi ‘sindroma djeteta’ koje vječno traži ljubav u drugima misleći kako o tome ovisi njegova sreća i postojanje. Moramo se okrenuti prema sebi i početi se ponovno otkrivati i zaljubljivati se u ono što u sebi pronalazimo.
S istom ljubavlju moramo njegovati svoja dobra i loša životna iskustva, jer na kraju krajeva mi sami smo kroz živote izgradili svoju Karmu koja nam je sve to priuštila.
Život nije kolo sreće, on je sačinjen od koraka koje smo sami koračali i nema tu za čime da se žali. Ovo što je sada jeste jedino što je bitno, jer iz sada mi gradimo sve ono što će tek da bude. Stoga prošlost treba ostaviti prošlosti, a budućnost predati sadašnjosti u kojoj jesmo oduvijek i zauvijek.
Mi možemo žaliti zbog svojih grešaka, možemo kriviti roditelje jer su nas ispunili strahovima, možemo kriviti svijet i druge, ili čak sebe, no na taj način ne postižemo ništa osim što poričemo sebe i svoju slobodu življenja.
Naš život, naša sreća, naše blagostanje, naš mir i sloboda ne ovise o svijetu u kojemu živimo niti o ljubavi koju od drugih primamo… Sve to ovisi isključivo o našoj sposobnosti da volimo sebe u potpunosti; svoje vrline, svoje mane, svoje uspjehe, svoje neuspjehe pa čak i svoj ego. Sve to biva pročišćeno i ujedinjeno onoga trenutak kada se zaljubimo u sebe i u ono što u sebi pronalazimo..
Namaste
Anđelko Katinić
https://zivottosamja.blogspot.hr/2018/01/kako-zavoljeti-sebe-ljubav-kao-izvor.html
Pratite Vitae Est na Facebook stranici
