Koliko u nastanku karcinoma sudjeluje duševno stanje čovjeka?

Kada psihosomatska medicina našeg vremena objavljuje da u svakoj bolesti, pored otkrivenog ili neotkrivenog fizičkog uzročnika, djeluje i psihički čimbenik, pošto organizam djeluje kao psihičko jedinstvo, onda ovakva tvrdnja nailazi na više ili manje općenito razumijevanje i kod nestručnjaka i kod stručnjaka u području medicine.

Kada se, međutim, ovakva postavka psihosomatske medicine prenese i na neku konkretnu bolest, na primjer na tuberkulozu ili rak pa se pretpostavi, nekad s više nekad s manje dokaza, da i u ovim teškim bolestima – od kojih jednu poznajemo sasvim dobro, dok smo drugu tek počeli dublje upoznavati – psihički čimbenici igraju znatnu ulogu u njihovom nastanku, onda se i kod stručnjaka i kod nestručnjaka javlja sumnja i podozrivost.

Po našem mišljenju, ne i s pravom. Evo, najprije, nešto povjesnih podataka koje nemamo nikakvog razloga zanemariti i na njih gledati s blagom ironijom, popevši se na uspjesima ovjenčani prijesto medicine XX stoljeća.

Rak je, najprije, kao bolest poznata još iz medicinskog dijela indijskog umjetničkog epa Ramajana iz 2000. godine prije naše ere i egipatskih papirusa iz 1500. godine prije našeg vremena. Slavni grčki liječnik Hipokrat dao je prvi ime bolesti karcinom, smatrajući da ona dolazi uslijed poremećenih odnosa između krvi, sluzi i žuči, prema njegovom poznatom učenju o sokovima.

Koliko u nastanku karcinoma sudjeluje duševno stanje čovjeka

Drugi, ne manje poznati grčki liječnik Galen, iz drugog stoljeća naše ere, mislio je da crna žuč prouzrokuje rak pa da su ovoj bolesti, dakle, skloni ljudi melankoličnog temperamenta. Ovo isto je još, uvijek mislio i čuveni arapski liječnik iz 1000. godine – Avicena. Prema tibetansko-lamaističkoj medicini, već stoljećima se misli da je posljednji uzrok raku u faktoru osobnosti.

Konstitucionalno-humoralna teorija raka održala se u europskoj medicini do u kasno XVII stoljeće. Još i u XIX stoljeću većina poznatih liječnika je mislila da rak lakše nastaje kod osoba sklonih povećanoj i produženoj živčanoj napregnutosti, ali i žalosti.

Krajem XIX stoljeća počela su u Engleskoj u bolnicama za rak prva sistematska izučavanja, koja su pokazala da je od 250 ispitanika, 156 imalo, prije izbijanje bolesti, teška duševna opterećenja, naročito prouzrokovana smrću nekog bliskog srodnika. Kako su jedno vrijeme u XX stoljeću psihička istraživanja uzroka raka izgubila od ranijeg značaja pred direktnim istraživanjem stanica, virusa i mogućeg organskog uzroka, posljednjih desetljeća psihosomatska je medicina, obogaćena iskustvima psihoanalize, obnovila izučavanja psihogeneze raka.

Ne tvrdeći, naravno, da je rak posljedica samo psihičkog utjecaja, logično je pretpostaviti da u njegovom nastajanju sudjeluje cijeli organizam, dakle i duševno stanje. Još 1931. godine Forg je naglasio da pored sigurne uloge tzv. karcinogenih faktora, kao što su zračenje, isparavanja, nikotin, virusi itd., i emotivni čimbenici moraju pripremiti teren za početak karcinogenog djelovanja štetnih materija.

Forg je naročitu pažnju obratio na depresivna stanja koja djeluju na endokrinu ravnotežu, a njeni poremećaji spremaju stanice da budu osjetljive i prijemčive na kancerogene materije. Sve do u najnovije vrijeme proteže se staro vjerovanje da u osobnosti onih kojih obole od raka prevladavaju pasivnost, sputanost volje, neodlučnost, depresija.

Ukratko: toliko ćudljivi tijek raka ne dovodi se u vezu samo s većom ili manjom malignošću tumora već i s duševnim utjecajem.

Da osnovno raspoloženje bolesnika može usporiti, ubrzati ili čak zaustavi rast tumora, neovisno o terapiji, odlično je poznato ne samo kancerolozima, kirurzima, radiolozima već, isto tako, i samim bolesnicima i njihovoj okolini.

Kako objasniti spontana izlječenja od karcinoma

Spontana izlječenja od raka, jednom sigurno dokazanog, iako vrlo rijetka, opisana su u stručnoj literaturi i u ovoj još uvijek nerazjašnjenoj misteriji psihičkom čimbeniku ne može da se ne pripiše znatna uloga.

Iako smo još daleko od toga da postavimo čvršće karakteristike osobnosti koje su sklone obolijevanju od raka, suvremena psihološka istraživanja u Americi mogla su kod 300 bolesnika, u 64% pokazati neke zajedničke crte u osobnosti oboljelih.

Tako je pokazano da u već sasvim mladim godinama budući pacijenti ispoljavaju rano razvijen osjećaj krivnje praćen samoprijekorima. Odnosi prema ljudima tijekom srednjeg doba života ostaju površni, ne unosi se dovoljno topline i energije u njih, emocionalne veze vremenom slabe, postoji opći osjećaj zatajivanja u životu.

U starijim godinama degresivni osjećaj usamljenosti raste, katkad pacijenti na pragu razbolijevanja više zapravo i nisu depresivni, već stvarno očajni.

Zajedno s očajanjem nastupa želja i ujedno strah od smrti, gubitak nekog bliskog bića često je odlučujući faktor za početak bolesti. Raniji osjećaj krivnje opet snažno nadire, ovoga puta vezan za izgubljeni objekt. Tijekom jednog ispitivanja šezdeset pacijenata oboljelih od raka, trideset i jedan je mislilo da su sami krivi zbog bolesti, dvadeset pet da su krivi drugi.

Još prije nego što su se razboljeli, jedan tip budućih bolesnika čami u strašljivo-depresivnom stanju ne tražeći ni od koga pomoći, drugi tip pokušava svoj osjećaj krivnje razriješiti nezadrživim predavanjem sebe vanjskom svijetu, neracionalno trošeći svoju energiju.

I u Rusiji Pavlovljeva škola je pokazala da funkcionalna slabost moždanog korteksa izazvana raznim stresovima (psihički i fizički neugodnim šokovima i uzbuđenjima), naginje distrofičnim procesima, između ostalih i raku. I Rusi su našli da od 235 žena s rakom dojke, 93 su bile izložene teškim psihičkim konfliktima.

U zaključku možemo reći da se dinamika bolesti od raka ne objašnjava samo zloćudnošću reakcije stanica i reakcije okolnog tkiva već i živčanim, duševnim, humoralnim, alergično-imunološkim i metaboličkim čimbenicima, dakle, cjelinom reakcije organizma. Na nepovoljan tijek i tragičan ishod raka, možda čak i na njegov početak, nesumnjivo utječu konflikti uz neprestani strah, brigu i beznađe.

Zbog svega ovoga postavilo se opravdano pitanje značaja i uloge psihoterapije kod bolesnika od raka. Ona se u nekim zemljama Zapada već aktivno i sprovodi. Otud proizlazi vrlo značajna uloga liječnika koji mora biti sam oslobođen svjesnih i nesvjesnih strahova, i mnogo više od toga, on mora biti iskreni optimist u prognozi. Ovaj optimizam ima i osnove: 1938. godine svaki peti pacijent od raka bio je spašen, a danas svaki treći.

savskemeduze