Zašto su odnosi danas tako teški? Zašto smo u ljubavi neuspješni, bez obzira na sav trud? Zašto su ljudi odjednom postali toliko nesposobni održati trajan odnos?
Jesmo li zaboravili kako voljeti? Ili još gore, jesmo li zaboravili što je ljubav?
Nismo spremni. Nismo spremni za žrtve, za kompromise, za bezuvjetnu ljubav. Mi nismo spremni uložiti sve što je potrebno da bi odnos funkcionirao.
Želimo da je sve jednostavno. Mi smo ljudi koji brzo odustaju.
Dovoljna je samo jedna prepreka da nas obeshrabri. Ne dopuštamo da naša ljubav raste, mi odlazimo prije vremena.
To što tražimo nije ljubav, samo uzbuđenje i oduševljenje u životu.
Mi želimo nekoga tko će s nama gledati filmove i zabavljati se, a ne nekog tko nas razumije, čak i u najdubljoj tišini. Provodimo vrijeme zajedno, ne stvaramo uspomene.
Ne želimo dosadan život. Ne želimo partnera za život, samo nekoga tko može učiniti da se osjećamo živi upravo sada. Kad uzbuđenje nestane, otkrivamo kako nas nitko nije pripremio za prizemljenje.
Ne vjerujemo u ljepotu predvidljivosti jer smo zaslijepljeni uzbuđenjem pustolovine. Uronjeni smo u kaotičan gradski život, a on nam ne ostavlja prostor za ljubav.
Mi nemamo vremena za ljubav, nemamo strpljenja za rad na odnosima. Mi smo ljudi zauzeti jurnjavom za materijalističkim snovima i tu nema mjesta za ljubav.
Mi tražimo instant zadovoljenje u svemu što radimo – u stvarima koje objavljujemo na internetu, u karijeri koju smo odabrali, u ljudima s kojima smo odlučili biti. Želimo zrelost u odnosu koja dolazi s vremenom, emocionalno povezivanje kakvo se razvija tijekom godina, taj osjećaj pripadnosti, kada jedva i poznajemo drugu osobu.
Očito, ništa nije vrijedno našeg vremena i strpljenja – čak ni ljubav. Mi ćemo radije provesti sat vremena sa stotinu ljudi nego dan s jednom osobom. Mi vjerujemo u višestruke “opcije”. Mi smo ‘društveni’ ljudi. Više volimo susretati ljude nego ih upoznati. Mi smo pohlepni. Želimo imati sve.
Mi ulazimo u odnos čim se pojavi i najmanja privlačnost i izlazimo iz njega čim nađemo nekog boljeg. Mi ne želimo izvući ono najbolje iz te jedne osobe. Želimo da bude savršena. Stupamo u vezu s puno osoba, ali rijetko kome od njih pružimo pravu priliku. Mi smo razočarani sa svima.
Tehnologija nas je dovela tako blizu da nam je gotovo nemoguće disati. Naša fizička prisutnost je zamijenjena tekstovima, glasovnim porukama i video pozivima. Mi ne osjećamo potrebu da provedemo neko vrijeme zajedno. I ovo što imamo nam je previše. Nemamo više o čemu razgovarati.
Mi smo generacija ‘lutalica’ koje neće ostati na jednom mjestu predugo. Svaka predanost stvara fobiju. Vjerujemo kako nam duboki odnosi nisu suđeni. Mi se ne želimo smiriti. Čak i pomisao na to je zastrašujuća. Ne možemo zamisliti da ćemo cijeli život provesti s jednom osobom. Odlazimo.
Mi preziremo trajnost kao da je to neko društveno zlo. Mi želimo vjerovati da smo ‘drugačiji’ od ostalih. Mi smo željeli vjerovati da nismo u skladu s društvenim normama. Mi smo generacija koja sebe naziva “seksualno oslobođena generacija’. Seks dolazi lako, odanost ne. A nama je potrebno samo privremeno ispunjenje.
Odnosi više nisu tako jednostavni. Postoje otvorene veze, prijatelji s povlasticama, veze za jednu noć – ostavili smo vrlo malo prostora za ljubav u našim životima. Mi smo praktična generacija koja stvara svoju logiku. Mi ne znamo kako ludo voljeti. Ne bismo odletjeli u daleku zemlju samo da vidimo nekoga koga volimo.
Prekidamo odnose zbog prevelike udaljenosti. Previše smo razumni za ljubav. Previše razumni za vlastito dobro. Mi smo uplašena generacija – generacija koja se boji zaljubiti, obvezati, generacija koja se boji da će nastradati i da će naša srca biti slomljena. Ne dopuštamo sebi da volimo bezuvjetno.
Skrivamo se iza zidova koje smo sami stvorili, u potrazi za ljubavlju i bježimo u trenutku kada je pronađemo. Odjednom to „ne možemo podnijeti“. Mi ne želimo biti ranjivi. Mi ne želimo ogoliti našu dušu nikome. Previše smo oprezni. Mi čak više ni ne cijenimo odnose. Mi odbacujemo prekrasne osobe zbog „ostalih riba u moru.“
Ne postoji ništa što nismo mogli osvojiti na ovom svijetu, a opet, pobijeđeni smo u igri ljubavi – jednoj od najosnovnijih ljudskih nagona. Evolucija, kažu.
Ankush Bahuguna / prijevod ATMA
