Svako se ustajanje broji. Svaka tvoja riječ je bitna. Svaki tvoj oporavak ima svoje vrijeme. I svaka tvoja pauza je ono na što imaš posebno pravo. Pa čak i ako se dogodi da ne znaš kuda ni kako. Pa čak i ako te slažu, povrijede ili zaborave. Pa čak i ako sve izgleda kao nesuvisla pjesma u tvojoj glavi. Čak i ako izostaneš u događajima u kojima bi te trebalo biti. Pa čak i ako se razočaraš u vlastita očekivanja. Od sebe. Svijeta. Od svih njih.
“Tko te je u životu najviše povrijedio? Moja očekivanja.”
Onako zbunjeni, sneni, polusvjesni, pokušavamo izgovoriti riječi. A ne čuju nas. Ne vide. Ne žele čuti. Razumijevanje se gubi kao i tragovi nekih ljudi. Njihova nestajanja ovih dana neka vas ne čude. Svatko odlazi tamo gdje misli da mora. I svatko dolazi onome kome želi.
Informacije su sada propusne, lake, ali i nesigurne. Potkrade se greška, laž, neistina. Potkradu se grjiehovi koji prelaze preko usana. Pa i tišina. Prešućuje se neko stanje, vijest ili zelja. Stvari u realnosti sada nisu kakvima se čine. Vjerovati ili ne, glavna je misao ovih dana? Možda da vjerujemo napokon sebi.
Dok sanjamo budni i ležimo u nadi, jesmo li zaista okupali sebe? Ili natopljeni čekamo da nas netko spasi i otkrije nam umijeće plivanja? Je li ispravno da pustiš sebe da plutaš? U mraku, u vodi, u sobi, u sebi, u njoj? U tom odnosu. Poslu. Prijateljstvu. U toj predstavi.
Trebaš li se probuditi. Trgnuti. Srediti. Iznenaditi sebe i svijet. Izaći na pozornicu života i ostvariti svoje snove?
Dok ovih dana preispituješ odluke, tuđe riječi, ponašanja, izbivanja. Dok ovih dana iščekuješ pokret, promjenu, razrješenje. Dok čekaš da se nebo razvedri i pokaze ti put.
Dok oslanjaš sebe na ulog svojih sigurnosti i polako koračaš prema naprijed, znaj: svaki je korak pomak prema naprijed.
Svako se ustajanje broji. Svaka tvoja riječ je bitna. Svaki tvoj oporavak ima svoje vrijeme. I svaka tvoja pauza je ono na što imaš posebno pravo.
Pa čak i ako se dogodi da ne znaš kuda ni kako. Pa čak i ako te slažu, povrijede ili zaborave. Pa čak i ako sve izgleda kao nesuvisla pjesma u tvojoj glavi. Čak i ako izostaneš u događajima u kojima bi te trebalo biti. Pa čak i ako se razočaraš u vlastita očekivanja. Od sebe. Svijeta. Od svih njih.
Ako te to na trenutak prelomi i slomi i ako doživi još jedan pad. Tugu. Plač. Bol. Ako posumnjaš u sebe zbog svega što u tebe sumnja.
Znaj… Ponekad je sasvim u redu da nekome ispričaš Tišinu. To je tvoja stvar.