Molitva je postojanje u cjelini, svjesnost ljubavi kojom te Bog zasipa svaki trenutak, svjesnost golemih valova ljubavi kojima te vječnost oplakuje. Sada si u dubokom snu, ali u ovom plimnom valu, u ovoj oluji ljubavi ne možeš spavati. Ako si pametan, ne možeš spavati.
Kada nešto postigneš, vrlo si sretan, vrlo ponosan. Ali u tvom postignuću nema ničega na što bih trebao biti ponosan.
Ako si nešto postigao svojim trudom, to znači da je to u okviru tvojih sposobnosti. Što je veliko u postizanju nečega što je u okviru tvojih sposobnosti? Sve što možeš postići svojim trudom, nije vrijedno postizanja jer to već posjeduješ.
Vrijedno je imati to nešto što je jače od tebe, veće od tebe. A to što je veće od tebe ne može biti postignuto tvojim trudom. Nije li tako? Stoga tvoje postignuće stvarno ne znači ništa. Sve što je vrijedno imati u životu proizlazi iz molitve.
A molitva se može dogoditi samo kada znaš da je nešto izvan tvojih mogućnosti, da to ne možeš postići. Tada se moli i sve što tada milošću dobiješ, vrijedno je imati.
Molitva… tko se može moliti? Samo pogledaj to. Tko se može moliti? Samo oni koji se osjećaju bespomoćnima mogu se moliti. Ako misliš da možeš nešto učiniti, da možeš nešto postići, nema se potrebe moliti.
Ali kada postaneš svjestan svoje nemoći, kada postaneš svjestan uzaludnosti svojih nastojanja, da je tvoje postojanje u svijetu neznatno, tada se možeš moliti. Stvar je samo u spoznaji.
Ako nastaviš misliti da si vrlo važna osoba, vrlo izuzetna, ili da postižeš velike stvari, molitva se u tebi nikada ne može dogoditi. Molitva se događa samo kada postaneš svjestan beznačajnosti svojega postojanja, koje uopće nije bitno. Tisućama godina mnogo je ljudi došlo na ovu zemlju i otišlo, a da nije ostavilo traga. U tisućama i tisućama zvijezda, milijunima i milijunima zvijezda, u cijelom svemiru, ti nisi ništa. Ti čak nisi ni ta čestica.
Kako netko može biti toliko slijep i ne vidjeti tu stvarnost? Pogledaj se u kontekstu cijelog svemira. Inteligentan čovjek to može uvidjeti. I on će to sigurno osjetiti, osjetiti da je nitko, da je ništa. Svaka osoba suočena je s tom istinitom situacijom. Katkad se osjećaš značajnim jer si nešto postigao. Kažeš: “Da, ja sam to napravio.”
Gdjekad, svi tvoji napori propadnu i ne dođeš do željenih rezultata. Tada za tebe postoje dva izbora. Možeš razmišljati o tome, biti uznemiren, deprimiran, nesretan, ili možeš istu situaciju iskoristiti za molitvu. Postani svjestan svoje beznačajnosti i pretvori istu situaciju u molitvu.
Svaki trenutak bespomoćnosti idealna je prilika za molitvu. Mudar čovjek, inteligentan čovjek stvara te prilike za molitvu jer u tim trenucima možeš ući vrlo duboko u svoje srce. Možeš utonuti duboko u svoju svjesnost, u svoje postojanje. Ili se možeš prepustiti mračnim mislima, držati sam sebe u nesretnoj situaciji, brinuti se, biti tužan.
Ako možeš preokrenuti svaki trenutak bespomoćnosti u trenutak molitve, kažem ti, nikada se nećeš susresti s neugodnim trenucima u svom životu. Ako si dovoljno inteligentan prepoznati svoju beznačajnost, svaki trenutak će biti trenutak molitve i u svakom trenutku koji postaje trenutak molitve tvoj cijeli život se rađa – u tebi se bezuvjetno rađa radost, Bog se rađa u tvom životu, u tvom umu. Tako jednostavno!
Prvi i osnovni uvjet za molitvu jest osjećaj vlastite beznačajnosti, svijest o vlastitoj beznačajnosti u ovom svijetu, davanje šireg konteksta svom životu. Možeš misliti da radiš stvari u svom životu. Što to radiš? Možeš misliti da si isplanirao svoj život. Što si to isplanirao? To je kao priča o gušteru.
Jedan gušter je došao pozvati drugog guštera u šetnju. Drugi gušter je rekao: “Kako se mogu maknuti odavde? Držim krov. Ako se pomaknem, krov će pasti.” Mi nismo ništa bolji. Gušter se može činiti jako glupim. Kao i mi. Mislimo da držimo sve, da držimo sve u jednom komadu.
Što si postigao u životu? Gdje si danas? Možeš biti doktor ili inžinjer, profesor, bilo što. Što si učinio da bi postao to što si danas? Iskreno, iskreno preispitaj događaje u svom životu. Postao si inženjer ili doktor ili profesor ili što god jesi kad su određene stvari sjele na svoje mjesto, zar ne? Svi su se događaji posložili i učinili te time što danas jesi.
A sada razmisli jesi li postigao nešto svaki put kada si se potrudio. Mnogo puta si se potrudio, uložio si stopostotan trud i opet nisi uspio, zar ne? A koliko se puta uopće nisi potrudio, i uspio si, jednostavno si prošao kroz situaciju?
Mora postojati granica ega. Čovjek ide tako daleko da radi stvari da bi zadovoljio Boga, udovoljio bogovima i božicama. Tako od njih radi nogometnu loptu svoje hvale i nezadovoljstva. Misliš da ćeš udovoljiti Bogu. Bog ne želi ni jednu stvar koju imaš. Bog ne treba nijednu stvar od tebe.
Misliš da Bogu nudiš voće, cvijeće, mirise, sve da bi ga zadovoljio, zavjetuješ se, postiš i sudjeluješ u svečanostima. Dok činiš sve te radnje, površne radnje, misliš da zadovoljavaš Boga. To nije molitva.
Bojiš se da bi mogao zavrijediti Božje nezadovoljstvo. Možeš li učiniti Boga nezadovoljnim? Postoji li način? Bog te neće kazniti. Ne postoji Bog koji sjedi negdje na planini i kaže: “Jednoga dana, sudnjega dana, doći ću i kazniti vas.” Neće uzvratiti za tvoja dobra ili loša djela, nagraditi te ili kazniti.
Molitva nije ni zahtijevanje od Boga: Bože, izliječi me od ovoga, Bože, izliječi moju nogu, izliječi moje oči, izliječi moj trbuh. Narušavaš sve prirodne zakone i tada dođeš Bogu da bi se izliječio. Ti tražiš, naređuješ, kao da je Bog tvoj osobni sluga. Čak i kažeš: “Ako napraviš to za mene, ja ću ispuniti tu ulogu ili učiniti tu stvar”, daješ uvjete najvišem postojanju, najvišoj inteligenciji. To je nemoguće. Sve je to igra tvog malog uma. Razmisli o svemu tome.
Biti ateist nije ništa veliko. Vrlo glupa osoba može postati ateist. Ne treba puno da bi se Bog opovrgnuo, Bog se lako može opovrgnuti. Ali potrebna je inteligencija da bi se dokazalo postojanje Svevišnje inteligencije. Samo inteligentan čovjek može imati vjeru u Boga – ne samo vjerovati da postoji, nego imati vjeru koja je dublja, koja dolazi iz dubine srca. Kada znaš, imaš vjeru. Kada ne znaš, tada možeš samo vjerovati da postoji. Vidiš li razliku?
Možeš vjerovati čitajući knjige, slušajući što ljudi tu i tamo govore. Ali prava vjera stvara se u tebi. Vjera je zbivanje, događaj, stanje zrelosti tvog znanja, tvoje mudrosti. Kada znanje sazrije, postaje vjera. Molitva je stanje potpune vjere. Bog zna što će ti dati. Bog zna što ti je potrebno. Bog je svjestan tebe, potpuno. A ako si ti toga svjestan, to je molitva.
Ne idi pred Boga kao prosjak, tražeći ovu ili onu malu stvar. Mi koristimo Boga kao valutu; ponašamo se kao da je Bog mjenica koju možemo unovčiti. Ljudi odlaze u hramove, crkve, džamije da bi dobili male zemaljske stvari. Ljudi štuju i rade puje i odlaze u hram kako bi njihov posao napredovao, kako bi se umirili. Na taj način svoj mir stavljaš ispred Boga. Tvoj mir ti je postao važniji od Boga. Ostaje taj ego, taj ti. A Bog je daleko.
Molitva nije zahtijevanje. Molitva nije traženje nečega. Ne. Molitva je zahvalnost. Molitva je postojanje u cjelini, svjesnost ljubavi kojom te Bog zasipa svaki trenutak, svjesnost golemih valova ljubavi kojima te vječnost oplakuje. Sada si u dubokom snu, ali u ovom plimnom valu, u ovoj oluji ljubavi ne možeš spavati. Ako si pametan, ne možeš spavati.
Bog te nježno voli. Svaki dan i noć Bog ti radi puje. Bog ti daje vodu, hranu, pratilac ti je, daje ti ljubav na mnoge, mnoge načine. Prepoznaj to. Molitva je prepoznavanje ljubavi, prepoznavanje oceana ljubavi koji ima postojanje za tebe.
Molitva je iskustvo Božje prisutnosti. “Dolazi li najprije Bog ili molitva?” pitao je netko. “Daj da upoznam Boga, pa ću se tada moliti. Kome se trebam moliti? Kako se mogu moliti, ako ne znam kome se molim?” Ne, ne, ne, to nije to. Najprije se moli. Gdje god se moliš, tu je Bog. Ne moraš ići u crkvu ili hram ili džamiju. Gdje god se moliš, tu je Bog. Ateisti kažu: “Daj mi da upoznam Boga i tad ću se moliti.”
To je kao da kažeš: “Najprije ću naučiti plivati, pa onda ući u vodu.” Ne. Ovdje je cijela matematika drugačija. Najprije dolazi molitva. Moli se. Molitva je zahvalnost za sve što ti je dano. Dane su ti oči, uši, nos, cijeli svijet – osjećaj zahvalnost za to. Osjećaj zahvalnost za sve što imaš sada. To je molitva.
Drugo pitanje je: “Zbog čega bi se trebalo moliti?” To uopće nije pitanje: “Zbog čega bi se trebalo moliti?” Ne. Ako si se molio, tada znaš koliko je beskorisno to pitanje. To je kao da pitaš zbog čega bi trebalo živjeti? Zbog čega bi trebalo željeti mir? Zbog čega želiš voljeti i biti voljen? Molitva je cvjetanje tvog života.
Molitva je evolucija; priroda razvijenog (evoluiranog) čovjeka je molitva. Molitva je znak evolucije. Ako nisi zahvalan, to je kao da si životinja. Čak su i životinje zahvalne. Sve na svijetu je zahvalno. Nešto u osnovi nije u redu s tobom ako nisi pun zahvalnosti. Ako ne prepoznaješ prisutnost beskonačnosti oko sebe, tada nisi normalan, nisi u svojoj pravoj prirodi.
Priroda je na mnogo načina stvorila bol u tvom životu i kroz njega izvlači neke od kvaliteta molitve. Kada nađemo izgovore i izbjegnemo – a u tome smo jako dobri, u izbjegavanju – propuštamo svaku mogućnost za molitvu i pokušavamo ostati u maloj školjci. Kome se trebaš moliti nije uopće bitno pitanje. Nije važno kome se moliš. Je li to Rama, Krišna, Isus, Muhamed, Alah, nije bitno. Molitva ovisi o onome tko se moli. Molitva ovisi o tebi i samo o tebi. Ako si tu, to je dovoljno. Ti si više nego dovoljan da bi se dogodila molitva.
Ispunjenost molitvom veoma je intiman osjećaj, vrlo osoban. Ne možeš oponašati molitvu. Ne možeš kopirati molitvu. Molitva se događa spontano. Ne možeš samo nešto moliti, nešto nabrajati, pjevati. To nije molitva. Molitva je vrlo jedinstvena (osebujna, originalna). Ako nije jedinstvena, to nije molitva. Tolstoj je napisao prekrasnu priču, kako su iza planine negdje u Rusiji ili Kini živjela tri sveca.
Gradski biskup je saznao za njih i njihovu slavu, te je postao pomalo ljubomoran. Tako je otišao onamo, otišao je do planine, sa svom pratnjom, pompom i predstavom. Kada je stigao, sveci mu zaželješe dobrodošlicu. Osjećao se malo bolje kada je vidio da ga oni poštuju. Ljudi koji imaju kompleks manje vrijednosti žele poštovanje.
Tako ih biskup upita: “Tko vas je učinio svecima? Sami ste se proglasili svecima. I što je to što radite, okupljate tako mnogo ljudi oko sebe?” Sveci su rekli: “Ne, gospodine, mi smo samo obični ljudi. Mi kažemo ovim ljudima da ne dolaze, ali oni sve manje i manje slušaju. Što mi više govorimo da ne dolaze, to oni više dolaze. Molimo, pomozite nam.”
Sada se biskup osjećao još sretnijim pa je rekao: “U redu, što to radite ovdje?” Sveci su odgovorili: “Molimo neke molitve.” On je ponovno rekao: “U redu, koju molitvu molite?” U crkvi bi imali zadane molitve. Ponavljaju molitve iz Biblije. Tako je biskup rekao: “Koju molitvu rabite? Izgovorite je i ja ću vidjeti griješite li ili je pravilno izgovarate. Vodit ću vas.”
Ljudi koji su u zabludi osjećaju da trebaju voditi druge. Tko će koga voditi? A sveci su se uistinu sramili reći svoju molitvu. Rekli su: “Kako možemo reći molitvu, gospodine? Ona je tako osobna, tako intimna, malo nas je sram izgovoriti je.” Ali biskup je inzistirao, pa su oni naposljetku kazali: “U redu, evo ovo molimo. Kažemo: Ti si troje, mi smo troje. Molimo Te, blagoslovi nas. Neka Tvoja milost bude na nama. Ti si troje, mi smo troje.”
Biskup se počeo smijati. Rekao je: “Što, zar je to molitva? Ne ismijavate li vi cijelu stvar?” Tada reče: “Dođite, ja ću vas naučiti moliti.” Izdiktirao je dugačku molitvu punu teških riječi. Kada je završio, tri nepismena sveca nisu je mogla razumjeti. Vrlo pristojno upitali su biskupa: “Biste li je zbog nas mogli ponoviti, gospodine?” Biskup je rekao: “U redu.”
I tako je izrecitirao molitvu još jednom. Sada je bio vrlo sretan jer je mislio da je ispravio ove ljude u zabludi, da ih je vratio na put. U tom uvjerenju je i otišao. Na povratku naiđe na malo jezero koje je trebao prijeći brodom. Mora da je bio prošao gotovo pola jezera kada začuje nešto iza sebe. Okrene se i ugleda ona tri sveca kako mu se približavaju hodajući po vodi, trčeći.
Sveci ga zazvaše i rekoše mu: “Molimo Vas, gospodine, hoćete li ponoviti molitvu još jednom? Mi smo vrlo tupi ljudi. Zaboravili smo. Ljubazno zbog nas ponovite još jednom onu molitvu.” Biskupove oči bile su širom otvorene. Rekao je: “Ne, ne. Ma kakva da je molitva koju ste prije molili, molim vas da nastavite s njom.” Tada reče: “Govorili ste: Ti si troje, mi smo troje.’ ada, molim vas, govorite: Ti si troje, a mi smo četvero. Molite se i za mene. I povedite me sa sobom.”
Molitva je vrlo osobna i intimna. Ona nije ponavljanje nečega. Ne morate reći tisuću puta, stotinu puta “Ram, Ram, Ram, Ram, Isus, Isus, Isus, Isus”. Ne. Jednom zazovi iz dubine svog srca – to je molitva. Ona nije ponavljanje. Ona je jedinstvena. Molitva se može istrošiti ponavljanjem. Molitva je vrlo jedinstvena.
Svaki vjernik, svaki svetac pjevao je svojim riječima. Postojale su mnoge pjesme prije Mire, prije Kabira, ali oni nisu pjevali iste stare pjesme. Sami su stvorili svoje pjesme. Pjevali su na svoj način. Vrlo osobno su se povezali s Bogom. Nema pravila. Sva pravila otpadaju pri molitvi.
Kada su pitali Ramakrishnu Paramahamsu da moli, molio se na svoj način. Prekršio je sva pravila u hramu. Rekao je: “Moja majka me poznaje i ja znam što moja majka želi.” Nema pravila u ljubavi.
Kada tako nekoga voliš, nije da moraš sjediti na toj strani, moraš voljeti na taj način. Da bi naučio voljeti, ne moraš ići u školu ili na fakultet i ne moraš čitati knjige. Ne moraš postati učenjak da bi volio. Ljubav, predanost je tvoja priroda.
Nitko drugi ne može moliti tvoju molitvu. Tvoja molitva je tvoja molitva. Tvoja molitva je tvoje cvjetanje. Ni jedan drugi pupoljak ne može procvjetati umjesto tebe. Svaki drugi pupoljak koji cvjeta, cvjeta za sebe. Biti zahvalan, to je molitva. Moraš moliti svoju molitvu sam, ali može ti se pomoći. Molitva nije moguća kroz riječi. Uistinu ne.
Nije da Bog samo razumije latinski, grčki, engleski, ili sanskrt, ili hindi. Ne. Molitva se nikada ne može moliti riječima. Riječi ne mogu doseći taj izvor u kojem se događa molitva. Riječi se mogu koristiti da bi se pobudio osjećaj.
Molitva počinje u dubini osjećaja. Zato ne brini o riječima ili njihovu poretku. Molitva ne ide izvan tebe, nečemu izvan tebe. Molitva je kada postaješ svjestan prisutnosti, ona je iskustvo prisutnosti u dubini tvojih osjećaja.
Moliti se možeš bilo kad. Ne postoji određeno vrijeme kada trebaš ustati i moliti. I nije se potrebno moliti na neki određeni način. Znam jednog gospodina koji bi se ustao u tri sata ujutro dok su svi u kući spavali i počeo pjevati i čitati, glasnije, glasnije i glasnije. Počeo bi recitirati i pjevati u tri sata ujutro. Uznemirio bi cijelu kuću. Njegova žena i djeca bi se vrlo uznemirili.
Ne moraš se moliti na taj način, ustajati rano ujutro ili sjediti duboko u noć. Možeš se moliti u bilo kojem trenutku.
Sri Sri Ravi Shankar
