Ići putem svoje strasti znači stvarati taj put. Živjeti svoju strast znači poduzeti prvi korak prema svojem veselju. Osjetiti radost i uzbuđenje prema onom za nas najposebnijem i poduzeti željenu akciju kako bismo korak po korak izmanifestirali svoje strastveno putovanje.
Kada god zapitate nekoga tko već živi svoju strast, uvijek će se njegov odgovor na vaše pitanje kako mu je to pošlo za rukom svesti na naizgled vrlo jednostavno uputstvo.
„Samo sam krenuo! Ako nešto želiš raditi, jednostavno kreni.“
No, je li to baš tako jednostavno? Naravno da nije. Niti osoba koja je dala taj savjet misli da jest. Iz njene sadašnje (uspješne) perspektive, to je uistinu jednostavno jer je u njenoj percepciji realnosti kakvu trenutno poima nezamislivo da ona nije krenula. Iako se više ili manje mučila kako bi napravila taj presudni prvi korak. Onaj bez kojeg sigurno ne bi bila gdje je danas – na putu svoje strasti, življenja smislenog života. I baš zato joj djeluje kao jednostavan i gotovo banalan savjet da, zapravo, „samo treba krenuti.“
A to je jedina istina. Bez prvog koraka stojimo na mjestu, to je sasvim jasno i očigledno. A ipak je tako nezamislivo teško napraviti prvi korak. Čak i ako znamo, ili barem naslućujemo, da će svaki idući biti lakši i da će nas voditi u smjeru kojeg želimo.
I upravo je u tome zamka. U tome što imamo „smjer koji želimo“, „znamo gdje želimo ići“, „imamo jasne ciljeve“, „znamo što želimo i kako to postići“…. I zakočeni smo. Jer sve „znamo“, a jedina je istina da – ne znamo ništa. Kako bismo i znali?
Budućnost je ono što kreiramo sada.
Jedino u sadašnjosti možemo nešto poduzeti, nešto iskreirati kako bismo plodove manifestirali u budućnosti.
I baš zato je prvi korak toliko težak. Jer naša energija i fokus uopće nisu na prvom koraku nego cijelom putu. Putu koji se ne vidi. Putu koji je u mraku jer dok njime ne krenemo nemamo svjetlo kojim bismo ga obasjali i učinili jasnijim.
Možemo zamišljati svoje odredište i u najsitnije detalje, ali svjesno ili podsvjesno shvaćamo da jednom kada krenemo započinjemo sasvim neizvjesnu avanturu. Uzbudljivu. Autentičnu. Prekrasnu. Ali, neizvjesnu. Nekome će ta neizvjesnost stvarati uzbuđenje i tjerati ga naprijed, ali nekome će stvarati blokirajući strah i paniku.
I zato je prvi korak iznimno težak dok je god orijentiran na krajnji, željeni cilj.
Ono što treba učiniti jest smanjiti ga. Što više gledamo u budućnost to on više raste. To je teži, dulji, nepregledniji. Neizvediv!
Umjesto da pokušavamo napraviti korak veličine deset kilometara, napravimo jedan manji, ljudski. Pomaknimo se samo jedan metar u smjeru svoje strasti. Samo jedan. Pa pola. Pa možda pola unazad. Pa tri unaprijed, dva unatrag, pola unaprijed… To je putovanje. Nije uvijek prema naprijed i skoro nikada nije u smjeru u kojem smo mislili da će nas odvesti.
Jer put kojim mislimo ići ne postoji.
Mi ga stvaramo.
Nitko ga nije ucrtao i osmislio za nas. Nitko ga nije postavio negdje gdje ga trebamo pronaći. On nije čak niti u nama, a još manje izvan nas.
Mi ga stvaramo.
Iz koraka u korak. U bilo kojem smjeru. Put nastaje kako mi njime kročimo. Korak u bilo kojem smjeru stvara naš put. Osvjetljuje ga. Daje mu život.
Ići putem svoje strasti znači stvarati taj put. Živjeti svoju strast znači poduzeti prvi korak prema svojem veselju. Osjetiti radost i uzbuđenje prema onom za nas najposebnijem i poduzeti željenu akciju kako bismo korak po korak izmanifestirali svoje strastveno putovanje.
Put tvoje strasti počinje prvim korakom. Kreni u bilo kojem smjeru prema kojem te srce vodi. Kreni polako. Najsitnijim korakom. Pročitaj prvu stranicu knjige koja te veseli. Povuci jedan potez kistom na platnu. Napiši naslov uvodnog poglavlja svoje knjige. Napravi prvi izračun u svojem knjigovodstvenom servisu. Što god te veseli – to je tvoj smjer.
A put u tvojem smjeru nastaje prvim, malim, radosnim i samo tvojim – prvim korakom. Smanji očekivanja i – kreni!
Lorena Majcen Bajić, https://zivimsvojustrast.wixsite.com/zivimsvojustrast/post/kako-samo-krenuti
