Nije fer uspoređivati roditeljstvo nekad i sad: Danas je roditeljima PUNO teže!

Uđem u frizerski salon. Tamo, namazana crnom farbom, sjedi prosvjetna radnica. Kaže, već dvadeset i pet godina. Kaže to na način da svi odmah trebamo prihvatiti da će svaka njena o roditeljstvu i djeci biti posljednja.

Zapalim se, tako svojstveno meni, jer me je gurnula iz šina opaskom koju na dnevnom nivou čujem ili pročitam minimum deset puta: „U moje vrijeme se znalo, mrš u sobu!“. I onda počinje bacati drvlje i kamenje na račun današnjih roditelja, naravno s akcentom na mame, jer „mame su uvijek za sve krive i odgovorne“.

U moje se, kaže ona, vrijeme znalo tko je roditelj, tko dijete. Znalo se kad dijete nešto može pitati, a kada treba šutjeti. Dva prsta su se morala podići da bi reklo nešto kada su gosti u kući.

Pa, nastavi dalje o tom zlatnom vremenu. Nije bilo probiranja hrane. Poslijepodne se moralo spavati. Nije smjelo “A” da se kaže dok se jede ili tata spava. Kakvo pravo mišljenja (ovdje već podiže ton i prst teatralno) dobivali su batine i kad su krivi i kad nisu.

„Danas neka od mama da to uradi, bila bi prozvana nasilnicom i vjerovatno bi joj na vrata zakucala socijalna služba”, kažem joj.

„Kako misliš?”

„Pa, lijepo”, kažem. „Današnje mame su sa svih strana bombardirane informacijama da će dijete ispasti agresivac ili povučeni depresivac ako se roditelji na njega deru, ako se lupi po guzi, ako se kazni, ako se njegovo mišljenje ne uvažava, ako se pošalje u sobu protiv njegove volje…”

Onda ona počne s pričom kako su roditelji nekad stručnije i rastrećenije podizali djecu.

Da, jeste, bilo vam je lakše, okolnosti su vam išle na ruku, izbacim i upalim požar.

Prosvjetna radnica nije željela prihvatiti moje objašnjenje da je današnjim roditeljima teže i da su se vremena suštinski promijenila za tih njenih dvadesetak godina u prosvjeti (što bi ona trebalo znati bolje od mene).

„Ali, Vi djetetu možete zaključati internet”, kaže. „Postoji ta opcija.”

„Mogu, ali ne mogu zaključati usta druge djece kojoj roditelji ne zaključavaju internet”, odgovorim.

„Ali, Vi vašem djetetu ne morate dati mobitel s deset godina, pa onda neće ni vidjeti sve što je ovdje loše i bolesno”, kaže.

„Da, ne moram joj dati, ali ona će onda izaći van među djecu koja u svojim šakama drže mobitele i imaju internet.”

Widget not in any sidebars

Ugasite televizor, savjetuje me.

Ugasim ga. I može on biti ugašen kod kuće do njene osamnaeste, ali će ona naći način da van kuće nahrani svoju znatiželju i to joj vrlo brzo može poći za rukom, pokušavam joj poentirati.

„Mi smo”, opet ona „djecu učili da piju vodu iz rijeke, da trče u visokoj travi, jedu zemlju, a vi, današnje mame, plašite se da ih smočite, da ih pustite da sjednu u nepokošenu travu.”

„Zato što je svaki drugi krpelj zaraženom lajmskom bolesti, a svaki treći zdravstveni radnik očajan što još nije u Njemačkoj, pa kad dijete, ko onaj nesretni čovjek odvedete u Dom zdravlja ili Dječji nitko se neće „zezati“ s vađenjem krpelja, pa vas vozaju zajedno s krpeljem u nozi od točke A do točke B, smanjujući šansu da bude izvučen zajedno s glavom van” objasnim. „Zemlja je zagađena, ne niče ista mrkva iz nje danas i prije trideset godina, zatrovana je koliko i zrak, koliko i voda.”

Kao da me ne sluša, pa upada.

„Uvaljujete djeci mobilne s dvije godine u ruke!”

„Slažem se. Iako ja svojoj kćeri ne uvaljujem. I to što ne uvaljujem, mislim da mi neće baš mnogo pomoći u godinama kada ona ne bude pod mojim strogim ‘ ‘okriljem’ i kontrolom.”

Zašuti.

Mislim da je konačno shvatila što sam joj željela reći.

Vremena su se promijenila i roditelji danas imaju puno, puno, puno (x 100) veću odgovornost i na većim su izazovima nego roditelji nekad.

Ja se slažem da ima današnjih majki koje gledajući u mobitele i kačeći slike svojih zadnjica na instagram, zanemaruju dijete, ne provode organizirano vrijeme s njim, jer provode organizirano vrijeme u teretani dva tjedna poslije porođaja da bi skupile lajkove. Slažem se da se mobiteli bespotrebno uvaljuju klincima u ruke, uvaljuju se, a ni vid se djeteta nije formirao. Slažem se da roditelji pretjeruju s umirivanjem djece ekranima, ali sve OVO nije bila tema mog i razgovora prosvjetne radnice.

Ja pričam u ime roditelja koji ne fotkaju svoje zadnjice i bicepse pred kućnim ogledalom, dok dijete nestrpljivo čeka da mu se prelistaju slikovnice.

Pričam u ime roditelja koji kontroliraju vrijeme koje dijete provodi pred televizorom, koji kontroliraju što je na tom televizoru, koji mu listaju slikovnice i koji razgovaraju s njim. U ime roditelja koji vode računa o prehrani djeteta, o vremenu koje će provesti u prirodi, o vremenu kada će otići na spavanje. Pričam u ime roditelja koji danas pokušavaju odgojiti svoju djecu slično onome kako je nekad bilo i koji strepe hoće li se uspjeti „izboriti“ s izazovima današnjice.

I baš zbog toga, pokušala sam joj objasniti da je to danas puno teže.

Kaže – zaključajte ekrane, ugasite televizore, otmite im telefone, kontrolirajte s kojom djecom se druže, kod koga odlaze, što gledaju, tko su djetetu kod koga odlaze roditelji i imaju li internet u kući, što gledaju na televizoru u tuđoj dnevnoj sobi, odvucite ih ako se emitira nešto nepogodno, kao slučajno ste došli po šalicu ulja, kažite im da to nije dobro, napravite im sami plejlistu, uvečer im ne dajte vani duže od devet sati, objasnite da su roditelji čija djeca ostaju vani do ponoći ludi, a da vi niste ludi i da zato može samo do devet, zaklopite im oči kada prolazite pored trafika s naslovnicama dnevnih novina, kada naiđete na polugole mame koje zajedno sa djetetom čačkaju telefon u kafiću, nabraja mi mogućnosti.

„Shvaćate sad poantu?” pitam je.

Sve ovo što ste naveli, današnje požrtvovane roditelje nužno pretvara u špijune s diskontnim radnim vremenom, u policajce, u suce, u osobe koje svojoj djeci dišu za vratom i koje moraju sto puta više pričati i pronalaziti objašnjenja za nenormalne pojave današnjice. Vi to niste morali u ovoj mjeri biti. Nije bilo mobilnih, pa da lupate glavu s kim dijete priča i s kim se dopisuje kad je u sobi ili izađe van ili ode u kupatilo, je li mu se nakačio neki pedofil s profilnom slikom slatkastog tinejdžera (a on zakucao 60.), fiksni vam je bio u sred dnevnog boravka, taman da čujete s kim dijete priča, o čemu priča, nije bilo degutantnih emisija na TV, nije bilo osamsto kanala, čak nije bilo ni televizora, kad su stigli u domove, s njima stigle emisije Laku noć djeco, Kviskoteke… (što tu da kontrolirate?), zakon nije branio učiteljima i profesorima da adekvatno kazne dijete, da budu autoritet… Nije fer uspoređivati roditeljstvo nekad u onim okolnostima i sistemu socijalizma, s roditeljstvom danas u ovom kvazi kapitalističkom sistemu, iznosim joj dalje svoje mišljenje.

„Pa, i mi smo radili u smjenama”, brani se.

„Jeste, ali je Vaša jutarnja smjena bila do 14, a danas je do 17. Uz to pritisak i prijetnje otkazom ne mogu se uspoređivati. Nikoga više ne zanima je li vam je dijete bolesno i jeste li ga ostavili kod kuće s temperaturom 40, jer naći će nekoga tko nema djecu. Uostalom to i pitaju na razgovorima za posao. Pa, kad imate dijete, zanima ih jeste li spremni raditi i duže od radnog vremena ili kod kuće…”

„Pa, dobro, u pravu ste, jest da je danas malo teže, ali vi MORATE kao roditelj…”

Da, moram, i moram puno više nego što ste vi morali nekad. I ne žalim se, jer sam svjesna da ne mogu s djetetom unazad, ali bi bilo lijepo da starije generacije prekinu osuđivati današnje roditelje (nisu svi isti, ima ih koji nisu popustili „čarima“ tehnologije i svim snagama se bore naučiti djecu pravim vrijednostima) i da onima koji su zaslužili, kažu „svaka čast“. Jer ko zna kako biste vi plivali da ste danas roditelj. Možda biste se udavili s prvim većim valom.

„Da, da…” kaže.

Ustaje da joj frizerka opere kosu od farbe i dodaje: „Što da Vam kažem, borite se, tako vam je.”

Ok, hvala Vam, hoću.

Autor: Jovana Kešanski / Zelena učionica