Niste načisto na koji način treba voljeti sebe? Možda ovo pomogne…
Mnogi od nas nisu načisto na koji način treba voljeti sebe pa ta ljubav često završava na samodopadljivosti i kreiranju visokog mišljenja o sebi, smatrajući sebe natprosječnim, najljepšim, najpametnijim, da zaslužujemo samo najbolje i sl. Trebamo znati da se takav stav bazira na potrebama ega. Mi nismo naš ego, to je samo naš vanjski sloj, ambalaža u koju je upakirano i skriveno naše istinsko biće, s kojim smo se mi identificirali i ni po koju cijenu ga se ne odričemo. Tako smo, u nastojanju da zavolimo i prihvatimo sebe, počeli voljeti taj “celofan” i ulagati energiju da ga očuvamo u što boljem stanju.
U uvjerenju da zaslužujemo samo najbolje, odlučili smo potrošiti hrpu novca i obnoviti svoju odjeću, obuću, otputovati negdje i sl., jer mi “volimo sebe”. Isto tako, naučili smo reagirati na prvu loptu i odbrusiti svakome tko nam uputi neku primjedbu, jer mi volimo sebe i ne dozvoljavamo da nas bilo tko ugrožava. U svojoj vezi smo se počeli ponašati netolerantno, jer ne želimo više tolerirati ono što partner radi i ugrožava naš ponos. Podvukli smo crtu i kontroliramo svoje ponašanje, reagirajući uvijek kada naš ego biva ugrožen i kada nas neko pokuša “spustiti” ispod nivoa koji smo si zacrtali. Odjednom, shvaćamo da sa takvim stavom postajemo jako nesretni i prazni, da udaljavamo ljude od sebe i da nam ništa ne ide po planu, jer smo očekivali da će partner trčkarati za nama kada pokažemo koliko se volimo i time hraniti naš ego, potvrđujući da i on isto tako ima visoko mišljenje o nama.
Međutim, mi postajemo samo napumpani egoistični balon koji izazivački traži da ga neko probuši i spusti na zemlju. Kada ateriramo, mi smo slomljeni i potpuno prazni.
Kada je u pitanju stav prema samom sebi, on treba biti lišen bilo kakvog prosuđivanja – nemamo ni visoko ni nisko mišljenje o sebi. Um je taj koji stvara problem, dokle god “mislimo” da sebe volimo, od toga nema ništa. Ljubav i mišljenje (razum) ne idu zajedno. Mi nismo nikakvo superiorno biće, mi smo ono što jesmo, jedno s univerzumom, ono što smo kada ostanemo sami sa sobom. Tada nemamo potrebu ništa misliti o sebi. Dopuštamo da smo u harmoniji s univerzumom, izvan tereta maske postajemo lakši, lepršaviji, izvorniji. Ako osjetimo tu harmoniju koja nije ničim uzrokovana spolja i osjećamo se lijepo i smireno, sretno, zadovoljno, to je znak da se dobro osjećamo u svojoj koži i da prihvaćamo sebe kakvi jesmo. Voleći taj osjećaj kada smo sami sa sobom, mi počinjemo voljeti sebe. Niko nam nije potreban da nam stvori privid sreće jer smo u stalnoj harmoniji sa sobom i univerzumom. Kada smo na toj frekvenciji, mi smo u afirmaciji “osjećam se voljeno i prihvaćeno”. Vrlo je važno raditi afirmaciju kada je prisutan stvaran osjećaj i kada smo na točnoj frekvenciji, tada čujemo jasnu glazbu s radija i pjevušimo stihove koji već odzvanjaju u srcu.
Zamislimo razliku između prirodne izvorske vode i zagađene gradske vode pune kemikalija i nečistoća, zarobljene u vodovodnoj mreži. Kada se približimo osjećaju ljubavi prema sebi, mi postajemo izvorska voda, čista, svjetlucava i slobodna da teče i vrluda svojim tokom, dok smo pod maskom ega zarobljeni i zaprljani gubeći svoja osnovna izvorna svojstva, misleći da smo voda. Poanta je što u vizualnom smislu nema razlike, ali u suštinskom pogledu razlika je ogromna. Takođe, s aspekta mišljenja (uma), i jedno i drugo je voda, ali s aspekta osjećaja (okusa, čistoće, kemijskog sastava) opet uočavamo veliku razliku. Tako, kada je u pitanju pojam ljubavi, presudan je osjećaj koji se javlja kada smo sami sa sobom, a nikako um jer on stvara prepreku i iluziju iza koje se krije borba ega (zagađivača) da opstane.
Um će se uvijek truditi da nešto logički prosuđuje i stvara dileme, nastojeći da sruši našu sreću i potpunost, ali trebamo naučiti da mu ne pridajemo značaj, već pustiti misli samo da prođu kao voda kroz spužvu, bez zadržavanja i analiziranja. Ovakav osjećaj lakoće, bezbrižnosti i izvornosti nam daje magnetizam, privlačnost i samopouzdanje, jer kroz aspekt ega mi činimo veliku grešku, a to je da mi svoj magnetizam koristimo sa svrhom i ciljem pa smo prema nekim osobama slatkorječivi i šarmantni, a tamo gdje nam nije potrebno ispoljavamo svoju grubu stranu. Kada smo prožeti osjećajem ljubavi, mi primjećujemo da smo ljubazni i šarmantni na širem planu i poklanjamo neke geste ljubavi i pažnje kad god nam se ukaže prilika, bez očekivanja da dobijemo nešto zauzvrat – postajući čisti, neiscrpni izvor bez straha da ćemo presušiti ako nekome pružimo vrč vode.
Na kraju, može se reći da volimo sebe:
- kada naša sreća i osjećaj voljenosti ne zavisi od izvanjske potvrde da smo voljeni (iako spontano privučemo potrebu drugih da nam pruže ljubav, slično privlači slično – pa nam ljubav dotiče sa svih strana),
- kada smo spremni dati bezuslovnu ljubav drugima bez bilo kakvih očekivanja.
