Zanemarivanje i zlostavljanje djece lošim odgojem ili potpunim izostankom nametanja discipline – može biti namjerno i svjesno. Ali mnogo češće, moderni roditelji su paralizirani strahom da ih njihova djeca više neće voljeti ako im odrede i najmanju kaznu.
Nedavno sam promatrao trogodišnjeg dječaka kako polako prati svoju majku i svog oca po krcatom aerodromu. Na svakih pet sekundi bijesno bi zavrištao – i što je još važnije, namjerno je to radio. Nije bio na rubu živaca. Kao roditelj, znao sam po tonu.
Samo je nervirao svoje roditelje i stotine drugih ljudi kako bi privukao pažnju. Možda mu je nešto bilo potrebno. Ali ovo nije bio način da to dobije i njegovi roditelji su mu to trebali dati do znanja. Možda ćete reći “pa vjerojatno su bili premoreni ili neispavani poslije dugog puta.”
Ali, trideset sekundi pažljivo usmjerenog rješavanja problema okončalo bi ovu sramnu epizodu. Promišljeniji roditelji ne bi dozvolili da netko do koga im je iskreno stalo bude predmet prezira gomile.
Također sam promatrao jedan par koji nije bio u stanju reći “ne” svom dvogodišnjaku, zbog čega su ga morali u stopu pratiti gdje god bi mu palo na pamet da ide, tijekom čitavog trajanja posjete koja je trebala biti ugodna. Toliko se loše ponašao, čim nije bio pod striktnim nadzorom, da se nisu mogli opustiti i ostaviti ga ni sekundu bez rizika.
Želja njegovih roditelja da dozvole svom djetetu da se ponaša nesputano i slijedi svoje impulse, proizvela je potpuno suprotan efekt: oduzeli su mu neovisnost. Budući da ga nisu naučili što znači “ne”, rastao je bez svijesti o granicama razumnog ponašanja, a samim tim i bez šanse za autonomiju.
Klasičan primjer kako previše kaosa dovodi do previše reda (kao što je slučaj i kad je obrnuto). Viđao sam i roditelje koji nisu mogli voditi ozbiljan razgovor odraslih za trpezarijskim stolom jer su njihova djeca od četiri i pet godina dominirala društvom, jela sredinu iz svih kriški kruha tiranizirajući prisutne, dok su oni osramoćeno i nemoćno gledali.
Kada je moja, sada odrasla kćer, bila dijete, drugo dijete ju je jednom udarilo u glavu metalnim kamiončićem. Gledao sam kako je to dijete godinu dana kasnije perfidno gurnulo svoju mlađu sestru preko staklenog stolića.
Majka ga je odmah zgrabila i oštrim tonom mu rekla da ne radi takve stvari, istovremeno ga pomazivši na odobravajući način. Podizala je malog boga i gospodara univerzuma. To je nepisani cilj mnogih majki, računajući i one koje sebe smatraju borcima za rodnu ravnopravnost.
Takve žene će se oštro suprotstaviti svakoj naredbi odraslog muškarca, ali će poletjeti da svom potomku zauzetom igranjem video igrica ispune naređenje i naprave sendvič. Buduće partnerice takvih dječaka imat će mnogo razloga da mrze svoje svekrve. Poštovanje žena? To je za druge dječake, druge muškarce – ne i za njihove mile sinčiće.
Zanemarivanje i zlostavljanje djece lošim odgojem ili potpunim izostankom nametanja discipline – može biti namjerno i svjesno. Ali mnogo češće, moderni roditelji su paralizirani strahom da ih njihova djeca više neće voljeti ako im odrede i najmanju kaznu.
Toliko im je stalo do prijateljstva sa svojom djecom da su spremni žrtvovati poštovanje. To nije dobro. Dijete može imati mnogo prijatelja, ali ima samo dva roditelja, a oni su više od prijatelja.
Zbog toga svaki roditelj mora naučiti istrpjeti trenutnu ljutnju pa čak i mržnju svog djeteta koja se može pojaviti kao posljedica discipliniranja, pošto je djetetova sposobnost da uvidi dugoročne dobrobiti kazne vrlo ograničena.
Roditelji su društveni suci. Oni trebaju učiti djecu da se ponašaju na način koji omogućava smislene i produktivne odnose s drugim ljudima.
Sjećam se jednog odlaska sa svojom kćeri na igralište kada je imala oko dvije godine. Visjela je na penjalici kada je bezobraznik sličnog uzrasta krenuo stati na prečku o kojoj je visjela. Pratio sam ga pogledom i oči su nam se srele.
Polako i promišljeno počeo je gaziti njene ruke, sve većom snagom, iznova i iznova, ne spuštajući pogled sa mene. Točno je znao što radi. Eto ti, stari – to je bila njegova filozofija. Već je utvrdio da su odrasli jadni i da ih može lako pobijediti (šteta, onda, što će i sam postati isto).
Bijedna je budućnost koju su mu njegovi roditelji namijenili. Na njegovo ogromno iznenađenje, zgrabio sam ga i bacio sa penjalice. Ne, nisam. Samo sam svoju kćer odveo negdje drugdje. Ali bi za njega bilo bolje da jesam.
Jordan Peterson, Odlomak iz knjige “12 pravila za život”
