Opraštanje nije trijumf nepravde. Riječ je o stvaranju vlastite pravednosti, vlastite karme i sudbine. Suština je u tome da se ponovo stane na svoje noge i odlučiti ne biti nesretnim zbog prošlosti.
Rastojanje između „odlučnosti da oprostite“ i pravog osjećaja duhovnog mira može biti beskrajno daleko. Opraštanje – je neprohodna džungla, za svakog od nas tko želi pravdu. Sama misao o tome da će netko otići nekažnjen, poslije svega što je učinio, nanosi bol.
Opraštanje izgleda kao izdaja sebe. Ne želite se predati u borbi za pravdu. Ljutnja gori u vama i truje vas vlastitim otrovom. Vi znate to, ali i dalje ne možete otpustiti situaciju, piše uspesnazena.com.
Ljutnja postaje dio vas – kao srce, mozak ili pluća. Ali, ono što treba zapamtiti o ljutnji: to je instrumentalna emocija. Mi se ljutimo, zato što želimo pravdu. Zato što mislimo da ćemo imati korist od toga.
Zato što smatramo: što smo više ljuti, time možemo učiniti više promjena. Ljutnja ne razumije da je prošlost već završena i šteta je već načinjena. Ona kaže da će osveta sve ispraviti.
Biti ljut – to je kao stalno čeprkati po rani koja krvari, smatrajući da će tako ožiljci biti izbrisani. Kao da će čovjek, koji vas je ranio, jednog dana doći i napraviti šav takvom nevjerojatnom preciznošću, da od rane neće ostati ni traga.
Istina o ljutnji je takva: to je odbijanje liječenja. Vi se plašite, vama je strašno, jer, kad rana zaraste, morat ćete živjeti u novoj, nepoznatoj vam koži. A vi želite vratiti staru. I vaša ljutnja vam šapuće da je najbolje ne zaustavljati krvarenje.
Kada u vama sve kuha, opraštanje izgleda nemoguće. Želimo oprostiti jer naš um shvaća da je to zdrav izbor. Želimo mir, spokoj, koji nudi oproštaj. Želimo se osloboditi. Želimo da ova vreva u mozgu prestane, ali ništa sa sobom ne možemo uraditi.
Zato što nam glavnu stvar o praštanju nitko nikad nije rekao: ono ništa neće ispraviti. Ono nije gumica koja će izbrisati sve što vam se dogodilo.
Ono neće ukinuti bol s kojim ste živjeli, neće vam pružiti momentalno smirenje. Traženje unutrašnjeg mira – to je dug i težak put. Praštanje je samo ono što će vam omogućiti da izbjegnete „dehidraciju“ na tom putu.
Opraštanje je odustajanje od nade. To je shvaćanje da je sve gotovo, prašina se slegla i ništa se ne može vratiti prvobitnom obliku. To je priznanje toga da se nikakvom magijom ne može popraviti šteta. Da, oluja je bila nepravedna, ali ipak, morate živjeti u porušenom gradu. I nikakva ljutnja ga neće podići iz ruševina. Morat ćete to uraditi sami.
Opraštanje je preuzimanje osobne odgovornosti – ne za uništenje, već za obnavljanje. Ovo je odluka o tome kako povratiti svoj mir.
Opraštanje ne znači da morate biti prijatelji s onima koji su vam nanijeli bol. Vi, jednostavno, razumijete da su oni ostavili trag i sada ćete živjeti s takvim ožiljkom. Prestat ćete čekati čovjeka koji vas je slomio, da bi on vratio sve „kako je bilo“. Počet ćete liječiti rane, neovisno od toga hoće li ožiljci ostati. Nastavite živjeti dalje sa svojim ožiljcima.
Opraštanje nije trijumf nepravde. Riječ je o stvaranju vlastite pravednosti, vlastite karme i sudbine. Suština je u tome da se ponovo stane na svoje noge i odlučiti ne biti nesretnim zbog prošlosti.
Opraštanje je razumijevanje toga da vaši ožiljci neće određivati vašu budućnost. Opraštanje ne znači da se predajete. Ono znači da ste spremni sakupiti snagu i krenuti dalje.
