Naši partneri su ogledala u kojima vidimo odraze onih dijelova sebe kojih smo se odrekli. Naša cjelovitost uključuje i našu sjenu. Potrebno je prepoznati svoju sjenu te ju integrirati u sebe. Neovisno o ponašanju partnera, potrebno je krenuti od sebe. Iako se smatra da se cjelovitost postiže tako da smo u vezi, odnosno da nismo sami, to nije istina.
Svi smo mi rođeni kao cjelovita bića, sa šarenom lepezom mogućnosti i potencijala. No procesom socijalizacije malo po malo naša kreativnost, spontanost, sloboda, beskrajna ljubav i mir se sputavaju, a pojedini dijelovi našeg bića uslijed učenja normi i pravila, bivaju potisnuti.
Kasnije u svojim vezama tražimo kako povratiti taj početni osjećaj opuštene radosti. Kada se zaljubimo, mi ponovno probudimo sjećanje na ono idilično stanje povezanosti i radosti iz djetinjstva. Zato se u prvoj fazi ljubavnog odnosa (fazi zaljubljenosti) osjećamo preplavljeno i kao da smo potpuno cjeloviti. Sada napokon možemo biti sretni.
Sjećanja na našu izvornu cjelovitost i povezanost cijele nas preplavljuju i te osjećaje pripisujemo svojem partneru/ici. On/a je taj koji nam je ponovno vratio osmijeh na lice te nam ne preostaje drugo nego da se potpuno prepustimo toj ljubavi.
Kako kaže H. Hendrix zapravo se događa da nas on ili ona podsjećaju na prve ljude s kojima dovodimo u vezu te osjećaje – naše roditelje/primarne skrbnike. No tada i dalje nismo svjesni da ti partneri kao i naši roditelji uz svoje pozitivne strane imaju i negativne osobine kao i svako ljudsko biće.
„Cjelovitost bića je ono što tokom odrastanja gubite dio po dio.“
Potpuno prepušteni ljubavi, mi težimo postići mir i spokoj koji smo imali na početku, odnosno u djetinjstvu. Tražimo svoju cjelovitost, istinsko jastvo, self ili kratko rečeno sve ono što nazivamo „JA“. Želimo da naše davne potrebe napokon budu zadovoljene. Zapravo želimo imati idealnog partnera jer nismo imali idealne roditelje. No svaka faza ima svoj vrhunac pa tako i ta iluzija o savršenom partneru i konačnoj sreći kroz drugu osobu.
Tada se vraćamo na početak traganja:
„Ne znam gdje sam se izgubio/la.“
„Više ne znam ni tko sam ni što sam.“
„Nekada je sve imalo više smisla.“
„Tko sam ja?“ Ovo je jedno od najčešćih pitanja koje sebi postavljamo još od djetinjstva. Razvoj identiteta i slika o sebi razvija se već negdje od treće godine života. Djeca se vole gledati u ogledalo i pritom promatrati svoje lice, kretnje tijela, osmijeh, oni jednostavno i spontano promatranjem istražuju cijeli svoj lik.
Međutim, najviše učimo o sebi iz odnosa sa drugima. Bez drugog ne postoji JA. Ne možemo se definirati bez druge osobe. Naravno, u djetinjstvu ti „drugi“ su naši roditelji/primarni skrbnici. Od roditelja dobivamo pozitivne poruke i uvjerenja koja hrane našu dušu te od kojih rastemo na svim razinama. Ali, s druge strane, dobivamo i negativne poruke.
Dijete jako dobro osjeti kada je prihvaćeno, a kada nije, kome može vjerovati, gdje smije biti onakvo kakvo ono jest sa svim svojim osobinama. Djeca imaju sposobnost dubokog osjećanja i više žive u tijelu/emocijama nego odrasli koji su većinu svog vremena u glavi/razumu i upravo zbog toga ne razumiju na kognitivnoj razini da ne moraju slijepo vjerovati svim roditeljskim porukama, uvjerenjima i svemu što oni kažu ili naprave.
Naučimo živjeti prema tim različitim poruka, ni ne pomišljajući da postoji drugi način. Sama pomisao na suprotstavljanje roditelju, u djetetu izaziva strašne osjećaje poput straha od smrti, gubitka ljubavi, panike, nemira i sl.
No, to se nastavlja i u odrasloj dobi kada skupljamo krhotine sebe kao komadiće razbijenog stakla. Svi ti izgubljeni, potisnuti, zanemareni, zanijekani i odbačeni dijelovi dovode do gubljenja veze sa samim sobom te naposljetku i do gubitka u vezi sa partnerom.
„Da biste mogli ostvariti kvalitetnu, iskrenu vezu, prvo morate zavoljeti sebe, a za to je potrebno osvijestiti i priznati svoju sjenu.“
Dijelovi razbijenog selfa
Prezentirano „Ja“ – dijete za javnost složi izmišljene, nepostojeće kvalitete i osobine koje mu prirodno ne „leže“. Igra ulogu kao glumac. Ovakvo „ja“ je stvoreno kada izvorno, pravo ja nije prihvaćeno. Na van smo uspješni, savršeni, pozitivni i društveno prihvatljivi – na ponos roditeljima. Ona druga strana kada smo ponekad ljutiti, nezadovoljni, svojeglavi i sl. se ne prihvaća u očima roditelja.
Dijete mora stvoriti svoje novo ja jer u toj dobi ono još nema izgrađen svoj unutarnji stup sigurnosti i zaštite, to mu tek stvaraju roditelji. To je i paradoks cijele stvari, odgajajući odraslu osobu u cjelovito biće, zapravo nam roditelji i druge bitne osobe tokom odrastanja oduzimaju dio po dio cjelovitosti s kojom smo došli na ovaj svijet.
Kada povučemo taj dio u odraslu dob, nastavljamo sa prezentiranjem i glumom. Stavimo jednu vrstu maske za javnost. U svojoj glavi imamo samo pozitivne osobine, kvalitete i sposobnosti, ovo drugo potisnemo, zanemarimo ili projiciramo na drugog. Puno puta ta projekcija dolazi do izražaja u odnosu sa partnerom. Kako sam pisala u prvom članku „Naše djetinjstvo utječe na izbor partnera – Jeste li čuli za IMAGO?“ sve ono što smo kod sebe potisnuli, pripisujemo svome partneru/ici.
Izgubljeno „Ja“ – ovo sebstvo nestaje u vidu četiri funkcije: razmišljanje, osjećanje, kretanje i osjetilost. Neprestanim neodobravanjem roditelja, pravo „ja“ se sakrije ispod površine.
Primjeri roditeljskih poruka za gubitak ovih funkcija su:
„Nikada ništa dobro ne napraviš.“
„Tako ti i treba kada me ne slušaš:“
„Prestani se ljutiti, djevojčice se ne ljute.“
„Svaki put kada skačeš, ozlijediš se.“
Puno puta odrasli ljudi sa izgubljenim „Ja“ prestanu doživljavati i teško dolaze do svojih osjećaja, umrtve svoje emocije raznim načinima poput hrane, cigareta, alkohola, tableta i sl. Gubljenjem „ja“ nastaje praznina, emocionalna rupa koju mora nešto popuniti, nadomijestiti. Inače osoba ostane prazna, a bez razvijenog dovoljno dobrog „unutarnjeg roditelja“, slabi su ili nikakvi mehanizmi nošenja sa prazninom i boli.
Odbačeno „Ja“ – za razliku od prezentiranog i izgubljenog „ja“, kod odbačenog „ja“, ništa se ne skriva ili gubi, već dijete jednostavno odbaci „nepoželjne“ osobine. Ovdje je najočitiji primjer seksualnost. Vrlo rano dijete uči odbaciti taj dio sebe kao nešto loše, prljavo. U današnjem društvu, vidljivo je koliko je jak utjecaj odbačene seksualnosti iz našeg „ja“. Kada nešto odbacimo od sebe, tog nismo svjesni, no to ne znači da je taj dio nestao.
Odbačeni dio djeluje iz pozadine pa nam se javi u nekom drugom obliku, kojem se najmanje nadamo. Tako npr. potisnuta seksualnost može se javiti u obliku moraliziranja, agresije, tjelesnih simptoma poput glavobolje ili impotencije. Uz seksualnost, najčešće se odbacuju tuga kod dječaka i ljutnja kod djevojčica.
„Dječaci nikada ne plaču i moraju biti jaki.“ Pa u ovom lažnom uvjerenju odrastaju muškarci koji se bore sa svojim osjećajima tuge pretvarajući ih u agresiju ili neku ovisnost.
Ili
„Djevojčice se ne smiju ljutiti nego šutiti i biti dobre“ U skladu sa ovim uvjerenjem odrasle žene nauče i misle da ne smiju pokazati ljutnju jer će biti nevoljene i odbačene. Ostaju u nezadovoljavajućim vezama, na poslovima koje ne vole, često mijenjaju raspoloženje, stvaraju si bolesti ili također poput muškaraca bježe u neku vrstu ovisnosti (vrlo često je u pitanju prekomjerno hranjenje).
Zanijekano „Ja“ – kada dijete doživljava neku svoju osobinu negativnom, jednostavno će ju zanijekati. Ako roditelj na djetetovu ljutnju reagira burno i sa neodobravanjem, dijete će nakon nekog vremena automatski, zanijekati svoju ljutnju. Na taj način ono nesvjesno štiti svog roditelja od njegovih vlastitih povreda.
Dječja ljutnja sama po sebi nije ni pozitivna ni negativna, ona samo predstavlja manifestaciju djetetova nagona za preživljavanjem kao i svaka „negativna“ osobina. Osobine bivaju etiketirane kao pozitivne ili negativne tek u odnosu sa roditeljima. Time se djetetu šalje poruka što je dozvoljeno, a što ne.
Svi ovi dijelovi čine nestali self, odnosno ono što smatramo pod pojmom „ja“. Poanta priče je da dijete pokazuje određena ponašanja, emocije i osobine kao dio svoje volje za opstankom te ukoliko je roditelj nesvjestan i to ne doživljava na takav način, dijete će malo po malo gubiti svoju cjelovitost.
Nesvjesno, dijete dobiva poruku da možda neće preživjeti ako je svjesno svih svojih osobina i ako ih pokazuje. Zato odlazi u drugu krajnost, potiskuje ih i projicira na druge osobe. Projekcijom te su osobine žive, ali zrcaljene u drugom.
Projekcija osjećaja, misli, osobina, ponašanja
Sve one osjećaje, misli, osobine i ponašanja koja kao djeca nismo smjeli osjećati, misliti, biti ili činiti projiciramo (prebacujemo) na svog partnera. Najčešće se zaljubljujemo u osobu koja ima naše izgubljene dijelove te se zato u prvoj fazi veze – zaljubljenosti osjećamo cjelovitima, kao da oduvijek znamo tu osobu te nam se vraća osjećaj živosti.
Kada postanemo svjesni i negativnih osobina počinje treća faza ljubavne veze – faza sukoba. Sukobi koje imate s partnerom eksternalizacija su sukoba koji se događaju unutar vas samih. Intimna veza potiče nas da preuzmemo ono što kod sebe niječemo. Ne možemo zauvijek maskirati neželjene osobine koje prikrivamo u javnosti.
Naša cjelovitost uključuje i našu sjenu. Potrebno je prepoznati svoju sjenu te ju integrirati u sebe. Neovisno o ponašanju partnera, potrebno je krenuti od sebe. Iako se smatra da se cjelovitost postiže tako da smo u vezi, odnosno da nismo sami, to nije istina.
Naši partneri su ogledala u kojima vidimo odraze onih dijelova sebe kojih smo se odrekli. Oni se odražavaju u partnerovim kritikama, negativnih načina na koje se prema njima ponašamo, a mi tvrdimo da ne postoji.
Vrlo često tada izgovaramo:
„Ti si stalno ljut, a ne ja.“
„Mislim da me previše kontroliraš.“
„Ništa što napravim, ne valja.“
„Zapravo si ti ta u kojoj je problem.“
„Zašto mi stalno tražiš mane?“
Kada se makar jedan od partnera počne mijenjati, projekcije se teže zadržavaju jer nemaju podlogu u stvarnosti. Naši partneri prestanu potpuno nositi ili izražavati naše Zanijekano Ja te smo prisiljeni preuzeti ih i sami izražavati.
U praksi to izgleda ovako: žena koja radom na sebi osvijesti svoju potisnutu ljutnju koju kao dijete nije smjela izražavati zbog osude roditelja te ju sada proradi i integrira u sebe, neće više biti svome partneru ogledalo u kojem će on vidjeti ljutnju i govoriti joj da je ona stalno ljuta te će se on sam morati pozabaviti svojoj ljutnjom i potisnutom agresijom.
Do projekcije dolazi najviše zbog nesvjesne „mržnje prema sebi“. Ovdje je zapravo riječ o mržnji prema postojanju otuđenih dijelovima selfa. Jako preziremo sve osobine, osjećaje i ponašanja koje nisu odobravali naši roditelji, no toga nismo svjesni. U odrasloj dobi, nastavljamo činiti tu istu iluziju.
Kao da bi stvaranjem svoje cjelovitosti i prihvaćanjem svih svojih dijelova, iznevjerili svoje roditelje, povrijedili ih ili srušili svoju sliku u njihovom očima. Ali dokle god ostajemo na njihovoj strani, nastavljamo mržnju prema sebi. Ostajemo nesvjesno necjeloviti, a to donosi nezadovoljstvo i patnju. Još jedino svoju cjelovitost osjećamo tražeći sve izgubljene dijelove svog ja u drugome.
Čime započeti promjenu?
Najbitnija je svjesnost. Kada smo svjesni tada smo i odgovorni za svoje izbore, ponašanje i osjećaje. Sljedeći korak je puštanje projekcija kroz slušanje kakve kritike najčešće upućujemo svome partneru. Ovdje potičem klijente da tjedan dana samo promatraju što govore svom partneru/ici te da zapisuju te izjave u jednu bilježnicu. Najčešće negativne izjave ili kritike koje govorimo partneru dio je našeg izgubljenog ili odbačenog „ja“.
Najčešće rečenice:
„Ti previše jedeš.“
„Stalno si nervozna i ljuta.“
„Zar baš uvijek mora biti po tvome?“
„Morala bi biti opuštenija.“
„Kako me živciraš.“
Ovdje bi se moglo navesti još puno rečenica. Zajedničko svima njima je da su to sve naše projekcije, ono što smo odbacili od sebe. U nekoj od faza socijalizacije naučili smo da je suviše bolno i opasno pokazati te dijelove, te smo ih jednostavno odbacili, zanijekali, izgubili ili prezentirali na drugačiji (neki svoj idealan) način. Dijete u nama još uvijek nije dobilo ono što želi, da bude viđeno, da ga se čuje i da su mu potrebe zadovoljene.
Jednostavno da se vidi i prizna bol našeg „unutarnjeg djeteta“. Bez toga nećemo moći osjetiti istinsku ljubav, radost života i biti potpuno sretni. Neprestano ćemo odabirati partnere s kojima iznova proživljavamo istu priču i iste osjećaje. Iz iskustva znam da se priča zatvara kada se usudimo krenuti drugačijim putem od naučenog i poznatog.
Napisala: Marta Kravarščan, praktičarka neurolingvističkog programiranja, life coach
Mail: [email protected]
Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog razvoja
