“Znajte da je kletva, pa čak i samo negodovanje roditelja vrlo moćno. Sve i da roditelji ne proklinju djecu, samo ogorčenje na njih dovoljno je da djeca “ne vide bijeloga dana”; njihov život bit će samo muke. Takva djeca puno stradaju u ovom životu.”
Razumije se, u drugom životu dobivaju olakšanje, jer ovdje već nešto otplaćuju.
Događa se ono što govori Isaak: “Jedu pakao”, odnosno – trpeći muke u ovom životu, smanjuju pakao. Jer muka ovog života – “jede pakao”. Odnosno kada djeluju duhovni zakoni, oduzima se malo od pakla, od muke.
Ali, i roditelji koji šalju svoju djecu “do đavola”, obećavaju ih đavolu, pa poslije đavo ima pravo na njih. Reći će: “Pa, sam si mi ih obećao.”
U Farasi je bio jedan bračni par. Imali su malo dijete koje je često plakalo, i otac ga je stalno slao „do đavola”. I evo što se zbilo. Bog je tako dopustio, da kada bi ga on poslao „do đavola” – dijete bi iščezavalo iz kolijevke. Sirota majka bi poslije odlazila kod Hadžiefendije.
“Hadžiefendija, tvoje molitve neka bi bile sa mnom, dijete su uzeli demoni.” Hafendija bi odlazio, čitao molitvu kraj kolijevke, i dijete se vraćalo. Ovo se stalno ponavljalo. Sirota žena je govorila: “Hadžiefendija, tvoje molitve neka bi bile sa mnom, dokle ovako?”
“Ja se ne umaram dolazeći, a ti je li se umaraš dolazeći da me pozoveš? Đavolu će dodijati i ostavit će dete.” Od tada dijete više nije iščezavalo.
Kada je dijete odraslo zvali su ga “đavolji rod”. Uzburkavao je cijelo selo; nikome nije davao mira. Što je sve zbog njega trpio moj otac! Odlazio bi do nekog čovjeka i govorio mu: “Onaj je rekao to i to za tebe.” Odlazio je drugome, govoreći isto. Potom bi se ova dvojica zavadila i potukla. Kada bi to shvatili, pošli bi uhvatiti klevetnika i raspraviti s njim. Ali, on bi ih tako prevario da su još oni od njega tražili oproštaj! Toliko je bio đavolik!
Đavolji rod! Bog je tako ustrojio da bi se ljudi, vidjevši sve to, urazumili, zategli i bili mnogo pažljiviji. Druga je stvar kako će Bog suditi ovom čovjeku. Razumije se, imat će mnoge olakšice.
Najveće bogatstvo svijeta je roditeljski blagoslov, baš kao što je u monaštvu najveći blagoslov – imati blagoslov svog učitelja. Zato i kažu: “Traži blagoslov od roditelja.”
Sjećam se, jedna majka imala je četvoro dece; i plakala je, sirotica. Govorila mi je: “Umrijet ću tužna, nijedno od djece se nije oženilo. Moli se.”
Suosjećao sam s ovom udovicom, i s onom siročadi. Molim se, molim se – i ništa. Velim: “Nešto se ovdje događa.” “Bacili su čini na nas”, govorila su djeca. “Nisu čini, da je od magije, to bi se vidjelo. Da vas nije, možda, majka klela?”, upitah ih. “Jeste, Oče”, rekoše mi. “Naša majka nam je, pošto smo bili vrlo nestašni kao djeca, stalno govorila, od jutra do večeri: ‘Da ostanete panjevi, da ostanete panjevi’”.
“Pođite da malo prodrmate svoju majku”, rekoh im, “i kažite joj da se pokaje, ispovjedi i da vam od sada pa nadalje uvijek daje samo blagoslove.” Za godinu i po oženilo se svo četvoro dece. Ova sirota žena bila je udovica, izgleda i malodušna, a djeca su bila nestašna, prevršila su mjeru, i ona ih je klela.
– Ako roditelji kunu djecu i poslije umru, kako da se djeca oslobode prokletstva?
– Ako djeca traže „krivicu“ u sebi, naći će da su, ako su ih roditelji kleli, bili neposlušni i da su mučili svoje roditelje. Tada, ako osjete svoju krivicu, iskreno se pokaju i ispovjede, sređuju se. A ako djeca uz to i uznapreduju duhovno, pomoći će time i roditeljima.
– Starče, i mene su roditelji kleli kada sam otišla u manastir.
– U tom slučaju kletve postaju blagoslov.
„Učtiva” kletva
– Starče, je li ispravno govoriti za onog tko nam čini nepravdu: “Neka bi mu Bog vratio za to.”
– Onaj tko tako govori prevaren je od đavola, jer ne shvaća da na taj način “učtivo” proklinje. Ima ljudi koji govore za sebe da su osjetljivi, da su puni ljubavi i takta, da trpe nepravde koje im nanose ljudi, ali govore: “Neka bi im Bog uzvratio.” Svi mi ovdje polažemo ispite kako bismo prešli u onaj drugi, vječni život, u Raj. Pomisao mi govori da je ovo “učtivo” proklinjanje ispod svakog duhovnog nivoa, i da je nedopustivo za vjernika. Jer, Bog nas nije učio takvoj vrsti ljubavi, već – Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!
Isto tako, veći od svih blagoslova je kada nas nepravedno kunu, a mi to primamo šutke, blagodušno.
Kada smo oklevetani, ili kada trpimo nepravdu, bilo od površnih, bilo od zlobnih ljudi koji su pokvareni i iskrivljuju istinu, ako je moguće – ne tražimo pravdu, kada se nepravda tiče samo nas. Niti govorimo: “Neka bi im Bog uzvratio”, jer je i to kletva. Dobro je da im oprostimo od sveg srca, i da se molimo Bogu da nas osnaži da možemo iznijeti teret klevete, i da nastavimo duhovni život (u tajnosti, ako je moguće).
Neka ljudi kojima je u navici da sude i osuđuju nastave da nam nanose nepravde, jer nam time pripremaju zlatne vijence za onaj istiniti život.
Naravno, oni koji su blizu Boga nikada ne proklinju, jer u sebi nemaju zlobu, već samo dobrotu.
Svako zlo koje se baci na ove osvećene ljude, osvećuje se.
Tako oni osjećaju veliku, za druge, nevidljivu radost.
Preuzeto iz knjige: ”S bolom i ljubavlju suvremenom čovjeku”
