I svi su tad stali jer ure su stale,
otkucaj budući prijetio je bunom;
perspektive zla ga nisu zauzdale
iz utrobe kad je vapio za lunom.
Babice se klele da ih nije tako
pupkovine drhtaj, sami eho zvijezda,
u dupljama oči odložiše pak’o,
pulsirala nadmoć u titraju žlijezda.
Magični bje sjaj žudnji zatirućih
kad je svijetu načas sjedinio suze,
krunio je trag svih slutnji razdirućih.
Što je požar duše kad je nebo uze?
Kad zamori strasni kraj čestica tmice
beskrajno su srce bez patnji zapekle,
bolna veličina tad isklesa lice,
svi su opet stali, al’ su ure tekle.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]