Reci mi, koliko puta si se opekao na nekim ljudima, iskustvima, tugama? Kako si se, na prvi mah, nosio sa svime što ti kožu para? Jesi li plakao danima, proklinjao i sebe i sudbinu ili si proklinjao i psovao sve one ljude koji su ti vezali kamen oko vrata i pustili te da toneš u duboko, plavo more?
Jesi li te poraze shvatio kao utege na duši, koji će zauvijek ostati urezani u tebi i dalje crpiti svu tvoju pozitivu i ljubav? Znaj, drugo ima za poraz jest iskustvo. Ono ne mora značiti ni biti ništa toliko ružno i konstantno. Da bi napredovali i išli dalje kroz život, moramo proći i one teže stvari i ljude koji nam ne idu niz dlaku. Zašto? Kako bismo jednog dana postali čvršći, kako bismo jednog dana cijenili ono prema čemu smo išli. Jer neke lekcije jednostavno prizovemo i znamo da ih moramo proći, kako bi naučili istinski cijeniti i život i sebe, kao i ljude koji su nam srcu bliski.
Poraz je pokazatelj da ti je i dalje stalo, da se ti i dalje kroz život guraš i boriš kako bi stigao ondje gdje duša želi biti. Znaš, da samo stojiš na mjestu i čekaš da se život mijenja, ne bi postigao ništa. Ni uspone ni padove, ni tuge niti najveće sreće. Život bi tad bio itekako jednoličan i dosadan, samo bi egzistirao, životario. A to nije život kakav si želiš.
Ponekad moramo svi nagaziti na neki ludi kamen spoticanja. Onaj koji će nas vratiti unatrag, u prošlost i one bolne lekcije, koje smo mislili da nećemo ponoviti. Ponekad, shvatimo da te prošle lekcije nismo usvojili kako smo trebali, zato nam ih život iznova servira, kako bi konačno ustali očišćeni od svega negativnog što su one donosile u naš život. Tada, taj isti kamen spoticanja otvara u nama novu priliku za rast. Pritom otvaramo svoje oči i konačno vidimo zašto smo iznova morali proći kroz bol. Istovremeno, život ti već otvori nova vrata i prozore, tek da vidiš koliko dobro si usvojio neke nove lekcije, koliko daleko si otišao od one tužne verzije sebe.
Zato, raduj se svakom novom danu i svakom svom padu. Jer taj poraz je samo trenutni pad tvoje energije, ljubavi prema sebi, samopouzdanja i povjerenja u svemir. Taj pad ne znači da nećeš ustati, niti da si toliko pogrešan i neispravan. Taj pad je samo pokazatelj da si trenutno skrenuo ondje gdje se duša treba naučiti i regenerirati kako bi iznova zasjala ondje negdje među zvijezdama, u budućnosti.
Ne dopusti da ti te lekcije ostave gorak okus na usnama i bol na duši. Transformiraj tu bol u ono pozitivno, izvuci iz svega toga neku novu pouku i pronađi inspiraciju da stvaraš. Jer, najljepše stvari proizlaze upravo iz tih najtežih lekcija koje su nas osobno transformirale i preokrenule naopačke naš mali dio svemira.
Voli svaki dan svoga života, koliko god on ponekad bio siv i tmuran, obojan sumnjama i suzama. Voli ih kao što voliš i one najdivnije, najsunčanije dane života, koji prolaze kroz silne osmijehe i pjesme srca. Poveži se sa samim sobom i pronađi snagu u sebi iznova. Jer, to ne može nitko drugi osim tebe. Nitko drugi ne može odmaknuti te lekcije od tebe, niti promijeniti to kako ćeš gledati na njih.
I ako padneš stotinu puta, kao i ja, ne brini. Znači poneke lekcije i ljudi su odlučili biti previše otisnuti na tebi, kako bi naučila nakon pada egzistirati iznova rame uz rame kraj njih, noseći ih kao svoju veliku istinu i lekciju radi koje si danas ovo što jesi. I kada opet budeš padao, znaj, dočekati ćeš se na noge i ustati jači nego što si bio.
Ne definira nas pad, ne definiraju nas te lekcije. Definira nas ono kako se nosimo sa životom i sa svime što prizovemo u njega. A ti znaš da imaš moć i sposobnost nakon toliko padova iznova ustati, jer u tebi kuca ono istinsko srce ratnika. Onog ratnika koji se nikada neće pomiriti s time da je na dnu, nego će tjerati dalje uz hrabro srce i vjeru u bolje dane.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/MareLombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
