Dok je života, nije kasno započeti duhovno penjanje prema vrhovima koji nude uvijek nove odgovore, a mi postajemo smireniji. Ne mijenjamo svoju narav. Takvi smo, kakvi smo. Svatko od nas ima svoj karakter. No, možemo mijenjati poglede na različite situacije, isključiti predrasude, ne osuđivati i pokazivati više ljubavi. Kada to postane svakodnevna praksa, neće biti ni toliko bolno ponirati u sebe u potrazi za odgovorima.
U moru raznih dokumentarnih filmova, odlučila sam pogledati jedan o monasima koji žive osamljeno u svojoj Autonomnoj monaškoj republici. I kao sve što odgledamo, razmišljamo o viđenom. Dao nam se uvid u jedan drukčiji svijet nasuprot ovog urbanog u kojem pokušavamo živjeti.
Netko bi pomislio kako to nije za njega. I da, nije za svakoga, ali opet može se uzeti nešto od viđenog i primijeniti na vlastiti život. Naime, robujemo materijalnom otkako je svijeta i vijeka. Novac pokreće svijet, ali ga i uništava. Nismo ni svjesni koliko svjetske destruktivnosti upravo počiva na materijalnome, novcu, moći koji taj novac nekima itekako abnormalno pruža.
Novac jest potreban, ako mislimo preživjeti. Ali, novac koji smo zaradili poštenim radom, a ne na uštrb drugih. Ako već pošteno radimo, bilo bi idealno da za to budemo i primjereno plaćeni. No, opsjednutost novcem, zatomi duhovni svijet i teško da ćemo pronaći toliko željeni mir. U biti, ako smo religiozni ljudi, onda bi trebali shvatiti da apsolutni mir je nemoguće postići na ovom svijetu.
Ovaj svijet i životi koje vodimo uvijek će donijeti nešto novo što će u nama izazvati anksioznost, napade panike, depresiju, a da ne govorimo i o onome najgore, prestanku života.
Ipak, zdravo postavljanje prema novcu, te rad na duhovnom rastu i razvoju je moguć. Dubokim promišljanjem o sebi. Što činimo, kamo hodimo, koliko griješimo, preuzimamo li odgovornost za djela koja smo počinili (bila dobra ili ne tako dobra).
Vjerujem da svaki zdravi čovjek teži duhovnom rastu, ali nema svaki čovjek hrabrost, volju i vrijeme odvojiti kako bi se tome istinski i posvetio. Neprestana užurbanost, problemi, bolesti, tjeraju čovjeka da se iscrpi do sagorijevanja, tako da duhovni aspekt izostaje, te čini čovjeka nesretnim.
Kako bismo iole duhovno rasli, potrebna je disciplina. Ne treba odmah krenuti žestoko, te sate provoditi u molitvi i kontemplaciji. Za početak dovoljni su mali koraci, koji će polako mijenjati naše poimanje svijeta. Naš mozak počet će drukčije percipirati situacije koje se oko nas događaju. Ne osvaja čovjek najvišu planinu iz prve. Prvo su tu omanje rute, stjecanje kondicije, briga o tijelu.
Takvim vježbanjem, svaki novi korak bit će lakše napraviti. Svakodnevno hodanje i prebiranje po osobnoj knjizi života donosit će uvide u ono što je bilo i kako bi moglo biti. Sve dok ne steknemo onu kondiciju kojom ćemo se popeti na viši vrh. Nakon toga, krenut ćemo još prema gore, dok konačno ne osvojimo najviši vrh, koji smo si na početku zadali.
Vrhova je mnogo. Planina je mnogo. Sami određujemo cilj. Sami hodimo i borimo se sa svojim unutarnjim demonima, dok ne ojačamo. Boli će uvijek biti, ali mi ćemo svojim duhovnim radom, lakše se suočavati s onim što bol donese. Bol ćemo doživjeti poput dara, jer naučit ćemo još jednu lekciju koja nas je ojačala.
Iako će se mnogi deklarirati kao ateisti ili jednostavno ne razmišljati o nadnaravnosti života, svi smo u biti religiozni. Kako? Tako što svi postavljamo (kad-tad) pitanja o svojoj egzistenciji, o smislu života, o onome što je duboko uzdrmalo naše živote.
Dok je života, nije kasno započeti duhovno penjanje prema vrhovima koji nude uvijek nove odgovore, a mi postajemo smireniji. Ne mijenjamo svoju narav. Takvi smo, kakvi smo. Svatko od nas ima svoj karakter. No, možemo mijenjati poglede na različite situacije, isključiti predrasude, ne osuđivati i pokazivati više ljubavi. Kada to postane svakodnevna praksa, neće biti ni toliko bolno ponirati u sebe u potrazi za odgovorima.
Mnogima će se dogoditi obraćenje srca. Bit će iskreniji sa sobom, a time i s drugim ljudima. Bogu ne moramo ništa govoriti, On nas ionako već zna. Čak štoviše, On je taj koji nas čeka na vrhu planine gdje se mir intenzivira. Također, utješno za mnoge koji u Njega vjeruju, jest da nas čeka i iznad svih tih vrhova, kada će nastupiti svaki prestanak boli i patnje, a istinski smisao mira živjet ćemo u vječnosti.
Ana-Marija/Izvan kaveza
