Objedinjujući dijelove sebe idemo ka tome da budemo cjelovitiji. Postajući svjesni dijelova sebe koji su u opoziciji postajemo bliži stanju unutrašnjeg mira. Imajte hrabrosti ući duboko u sebe i osvijetlite tamu vlastite podsvijesti, jer je to jedini način da se na neki način oslobodite.
Sigurna sam da ne postoji osoba koja se u nekom trenutku nije mogla odlučiti koji izbor da napravi. Jednim dijelom je vuče jedan, a drugim dijelom drugi izbor. Oba ta dijela imaju svoje argumente i stanovišta zašto nešto treba/ne treba uraditi.
Ta unutrašnja borba između suprotstavljenih dijelova, od kojih svaki vuče na svoju stranu, poprima osobine pravog rata koji nam krade spokoj i ostavlja nas u velikoj nedoumici što je ispravno i dobro po nas, a što ne.
Zašto, prije svega, dolazi do situacije kada u nama postoje dvije suprotstavljene sile, dva suprotstavljena dijela nas od kojih je svaki na svoj način u pravu?
Rad s dijelovim ličnosti-moćna tehnika samospoznaje
Uslijed odrastanja i socijalizacije učimo što je prihvatljivo u društvenom sistemu, a što nije. Također, uslijed određenih trauma učimo što nam donosi sigurnost, a što bol i patnju. Tada dolazi do dijeljenja ličnosti. Dio nas koji je socijalizacijom odbačen ili dio nas koji je pretrpio traumu formira zaštitnički dio, čiji je cilj da nas sačuva od sličnog iskustva u budućnosti.
Na primjer, zamislimo da je dijete odraslo u disfunkcionalnoj obitelji. Ono je u takvoj obitelji, pošto je samo nju imalo za primjer, naučilo da je obiteljski život bukvalno pakao svađa, nasilja, manipulacija i borbi za prevlast. Uslijed takvog odrastanja dijete je naučilo da je obitelj sinonim za patnju i da je imati i formirati obitelj nešto što nikako ne može voditi do sreće.
To dijete, kao i svaki pripadnik ljudske vrste, ima urođenu potrebu za bliskošću s drugim ljudskim bićima, ali je uslijed svoje obiteljske situacije naučilo da je potreba za bliskošću obitelji pogrešna i da ne može biti zadovoljena. Tada dolazi do dijeljenja ličnosti.
Dio koji želi bliskost, obitelj i sigurnost zbog nemogućnosti zadovoljenja tih potreba se dijeli tj. formira dio koji bukvalno prezire obitelj i bliskost. Taj dio hoće samoću, samostalnost, svaku potrebu za bliskošću i nježnošću odbacuje kao najveću slabost. Taj dio postajući takav štiti onaj ranjivi i osjetljivi dio da nikad više ne iskusi patnju. A onaj ranjivi dio postaje dio ljuske Sjene tj. prelazi u podsvijest.
Odrasla osoba se nesvjesno identificira (preuzima ponašanje) s onim dijelom koji joj pruža sigurnost i zaštitu od bola, a to je snažni zaštitnički dio. Tako da dobivamo osobu koja je izuzetno samostalna i koja smatra da joj obitelj ili bilo tko drugi nije potreban.
Ta osoba je apsolutno nesvjesna da njena samostalnost nije karakterna crta već mehanizam koji je štiti od patnje, ali je i sabotira da ostvari kvalitetne odnose. Sabotira je na taj način jer poriče prirodnu potrebu pripadnika ljudske vrste za vezom, bilo ljubavnom, obiteljskom, prijateljskom s drugim ljudima.
Ovo je ekstreman primjer gdje je jedan dio vrlo duboko potisnut, da je potrebna velika količina svjesnosti da bi se primijetio potisnuti dio. Ljudima je teško doći do toga da svi naši ekstremni stavovi imaju par tj. dio koji je apsolutna suprotnost.
Najveća žrtva ima dio koji je ekstremni agresor. Najsamostalniji individualac ima dio koji očajno želi bliskost. Što više idemo u jednu krajnost to znači da je u nama prisutna i druga, koju podsvjesno odbacujemo i idući u suprotnost želimo da poreknemo.
Vježba kojom dolazimo do spoznaje o suprotstavljenim dijelovima se može uraditi tako što takoreći uđete u dio sebe koji želi, govori, misli, traži jedno a zatim to isto uradite i s drugim dijelom. Jednostavno dopustite dijelovima da kažu sve što imaju reći. Bez ograničenja i osude. Morate dopustiti da izađu iz vas i neke stvari kojih se stidite i pred sobom, a kamo li pred drugima, jer radeći ovakve vježbe dopuštate svemu onome što podsvjesno postaji u vama da izađe na svjetlo svjesnosti.
Imajte hrabrosti ući duboko u sebe i osvijetlite tamu vlastite podsvijesti, jer je to jedini način da se na neki način oslobodite. Kad kažem da “uđete u dio” pod tim mislim da zanemarite sve ostale dijelove sebe i da samo tom dijelu dopustite da govori, kao kad glumac ulazi u ulogu, on zanemaruje sebe i preuzima lik koji glumi.
Na primjer, djevojka se nalazi u takvoj situaciji da je u vrlo nezadovoljavajućoj vezi, ali ipak kao da joj nešto ne da da prekine i nastavi dalje sama. Ona primjećuje da postoje dva dijela nje. Jedan koji je vuče da konačno stavi točku na loš odnos, ali i drugi koji se buni protiv toga i ostaje i dalje na istom mjestu.
Ona uzima list papira i ulazi u dio koji želi raskid. Piše na papir sve ono što taj dio nje ima da kaže. Na tom listu papira se mogu naći sljedeće izjave: “ostavi ga, što će ti neko poput njega, nije mu stalo, zašto si i dalje tu, bolje ti je da si sama, samo ti krade vrijeme i energiju, ne pruža ti ništa od onoga što ti je potrebno od muškarca, ovo je mučenje…”.
Kad je napisala sve što je imala vezano za dio koji želi raskid, ona ulazi u dio koji želi da ostane u vezi. Na toj listi se mogu naći sljedeće izjave: “kako ćeš sama, bolje i ovako nego nikako, bit će bolje, promijenit će se, kako pustiti sve ono o čemu maštaš s njim, možda s vremenom postane bolje…”
Sad kad je osvijestila oba dijela ona može objektivnije sagledati razloge ostajanja u vezi. U ovom slučaju ona dolazi do spoznaje da dio koji se drži te veze se plaši samoće i drži se iluzija za koje se nada da se nekad mogu ostvariti. Sama spoznaja šta je zadržava u vezi dovodi do toga da napravi izbor koji je dobar po nju.
U ovom slučaju to je da napusti vezu i da krene dalje sama. Vrlo je zanimljivo to da nas nekad ograničavaju podsvjesna uvjerenja koja onog momenta kad budu osviještena gube moć i time nas više ne ograničavaju. U ovom primjeru, djevojka onog momenta kad je postala svjesna da se plaši da ne izgubi svoje iluzije, a ne stvarne kvalitete veze, nju više ništa u toj vezi nije imalo zadržati.
Kad je u pitanju rad s dijelovima, nekad ishod bude ovakav tj. da se izbor lako napravi, a nekad neki dijelovi i kad budu osviješteni nastave postojati. Zato se ovom procesu nikad ne može pristupati sa stavom da treba neki dio pronaći i popraviti ga, izliječiti, promijeniti i sl.. To je suprotno onom što se treba zapravo uraditi.
Cilj nam je da spoznamo dijelove sebe, a ne da ih silom mijenjamo. Na primjer, ukoliko dođemo do spoznaje da u nama postoji velika količina ljubomore, samom spoznajom može, a ne mora doći do oslobođenja od te emocije. Nekad ona nastavi postojati u nama koliko god da smo je postali svjesni, s tom razlikom gdje je promatrati ljubomoru u sebi kako se budu i biti ljubomoran potpuno različita stvar i potpuno različita energija.
Ja ovu vježbu radim tako što uđem u dijelove, dopustim im da kažu sve što imaju, do najmanje, najodvratnije sitnice i onda to poslije pročitam i vidim mogu li pronaći neku uzročno posljedičnu vezu tj. mogu li doći do neke spoznaje. Došla ili ne došla do spoznaje, napisano nakon toga ostavljam i ne vraćam se više na to. Ne pokušavam one dijelove sebe koji mi se ne sviđaju promijeniti i napraviti boljim, jednostavno ih pustim da postoje.
Uvažim ih i prihvatim takve kakvi jesu. Kao što već rekoh, nekad dijelovi samom spoznajom se uruše, a nekad nastave postojati, samo s tom razlikom da sljedeći put kad se aktiviraju više nisam identificirana s njima, već ih svjesno promatram kako pričaju svoje iste stare priče. Primijetila sam da često kad završim s pisanjem u tom trenutku ne osjećam olakšanje, ali u narednim satima i danima kao da sam se na neki način oslobodila težine koju su sa sobom nosili podsvjesni dijelovi moje ličnosti.
Ako radite ovu vježbu da bi donijeli konkretnu odluku, onda kad postanete svjesni potreba i stavova oba dijela svoje ličnosti vidite možete li pronaći rješenje koje bi zadovoljilo oba dijela, jer dok god ne nađete zajedničko rješenje, imat ćete osjećaj kao da idete protiv sebe jer oba dijela imaju svoju subjektivnu želju da nas sačuvaju od patnje, ali nemaju svijest o široj slici i većoj istini da nas zapravo ograničavaju, da njihova subjektivna istina o dobru objektivno nam čini loše.
Zato ova vježba toliko dobro radi, jer dopustimo dijelovima da kažu sve što imaju, a onda ih promatramo s više perspektive, skoro kao da nam dijete objasni zašto želi pojesti svu čokoladu, dok ga mi s točke većeg znanja promatramo i razumijemo zašto to želi, ali u isto vrijeme znamo da bi mu to samo loše napravilo.
U gore već navedenom primjeru, djevojka ako ne bi bila i pored spoznaje dijelova spremna na raskid, mogla bi možda otvoreno komunicirati s partnerom i zatražiti trud i s njegove strane da se veza spasi.
Takva odluka bi na neki način bila u skladu s potrebama oba dijela. Radeći tako ne bi osjećala da napušta jedan dio sebe u korist drugog.
Objedinjujući dijelove sebe idemo ka tome da budemo cjelovitiji. Postajući svjesni dijelova sebe koji su u opoziciji postajemo bliži stanju unutrašnjeg mira.
