„Reality“ – ponižavanje čovjeka uživo

“Nisi valjda luda da se stidiš?”

Nedavno sam na jednom od domaćih siteova gledala film „Kingdom of Heaven“, tj. Carstvo nebesko (2005) slavnog Ridley Scotta. Ne razumijem zašto je distributer inzistirao na engleskom naslovu filma kad na našem jeziku postoji odgovarajući izraz “Carstvo nebesko”, čija je biblijska konotacija (npr. Luka 17:21) neophodna za razumijevanje poruke filma. Premda je ova raskošna epopeja dobila i nekoliko stidljivih nagrada, usprkos političkom kontekstu američkih ratova na Bliskom i Srednjem istoku, Ridley Scottu ona nije donijela slavu i bogatstvo, kao ni Prometej u lipnju 2012. godine.

(Ne, niste pogriješili. Ovaj članak zaista govori o Reality showu. Nastavite čitati.)

Čini se nekako da je sudbina filma danas i te kako uvjetovana time obrađuje li i kako obrađuje svoju temu, tj. odgovara li stav koji usvaja režiser gledištu koje u tom trenutku zastupaju kreatori javnog mijenja, a koje potom putem medija usvajaju i “široke narodne mase” (tome danas uglavnom i služi umjetnost za mase – indoktrinaciji).

Poznato je da se, bar u SAD, pred kraj rada na filmu prakticira jedna vrsta predpremijere, kojom se provjerava sviđa li se određenom uzorku publike – koji bi trebao dobro predstavljati opću populaciju – kraj filma, jer kraj filma pokazuje pobjeđuje li “dobro” ili “zlo”. Mnogo se prvobitnih tužnih završetaka upravo iz ovog razloga moralo prekrojiti u „happy end“ ne bi li publika pohrlila u kino dvorane ili kupila DVD.

Scottov „Prometej“ pokrenuo je ljeta 2012.te suviše dubokih i teških, najtežih pitanja koja čovjek uopće može sebi postaviti i uz to dao i sugestije za vjerojatno najgori mogući odgovor na ta pitanja, precijenivši misaonost i ukus prosječnog gledaoca, posebno u periodu pred godišnje odmore, kada zabava pobjeđuje razmišljanje i traganje za velikim životnim istinama.

Ni „Carstvo nebesko“ nije film za opuštanje, nikako. Ni tema, ni obrada, ni specijalni efekti, čak ni ljepota Eve Green ili šarm Orlando Blooma i Liam Neesona nisu namijenjeni sanjarenju. Ovaj film vas neće uljuljkati u uvjerenju da sve nije tako crno kao što izgleda i da će se sve na kraju dobro završiti u epopeji ljudskog roda.

Tema filma – križarski ratovi s kraja 12. stoljeća, vrijeme slavnog Saladina. Ufff! Kakva neugodna tema u ovo naše doba vjerske tolerancije, bar deklarativne. Poslije svih krvavih sukoba na Balkanu, pokrenutih izvana, poslije zvjerstava i zločinstava koja su počinili “obični mali ljudi” od kojih to njihovi susjedi nisu očekivali, sada, najednom, posebno jubilarne 2013. godine, koja je sva bila u znaku Milanskog edikta, i najmoćniji crkveni velikodostojnici hvale “slobodu savjesti” i “pravo na vjerski izbor”.

Istovremeno, ne treba biti profesor povijesti da bismo znali kako je sloboda savjesti proglašavana za najgori jeres na Zapadu i na Balkanu kroz sva stoljeća od Milanskog edikta do danas. Politički nekorektni Ridley Scott dozvolio je sebi da na križarske ratove podsjeti mnoge koji bi htjeli gurnuti ih pod tepih, zaboraviti ih ili ih opravdati prikazujući ih u nekom ugodnijem, revizionističkom svjetlu.

Štoviše, Carstvo nebesko snimljeno je u vrijeme Georga Busha mlađeg, a sličnost srednjovjekovnih ratova između kršćanstva i islama s političko-vjerskim sukobima koje su SAD zapalile na Bliskom i Srednjem istoku – jasno je istaknuta na kraju filma.

Koka sa zlatnim jajima

Rekonstrukcija kraja Drugog i početka Trećeg križarskog rata napravljena je s mnogo truda i povijesne točnosti, bez obzira na proteste nekih povjesničara, kojima se kritika križara i njihove ideologije nimalo nije svidjela (primijetite da je već godinama u toku temeljno prekrajanje povijesti).

Film podsjeća gledatelje na dobro poznate i nepobitne činjenice: da su vladari i velikaši Svetog rimskog carstva, predvođeni papom Urbanom II i njegovim nasljednicima, u razdoblju između 1095. i 1289. godine, u ime Krista i kršćanstva prolijevali ne samo muslimansku, nego i kršćansku krv – opljačkavši Carigrad 1204. godine (a prije toga, za račun Venecije, čak i Zadar), poklavši tom prilikom mnoštvo ljudi, žena i djece i poharavši grad i okolicu.

Prilikom pljačke Carigrada, odnijeli su na Zapad ne samo zlato i dragocjenosti, nego i čitave građevine rastavljene na dijelove. Venecija, koju kao biser Jadrana obilaze milijuni turista – zapravo se kiti pokradenim blagom Vizantije, o čemu možete čitati u svakom vodiču kroz ovaj grad prljave i krvave prošlosti. Carigradski pokolj kršćana, kao i kasniji događaji, pokazao je da glavni cilj križara nije “oslobađanje Kristovog groba”, kao što su tvrdili, već osvajanje bogatog Levanta, čija je civilizacija u svemu nadmašivala Europu.

Nadmašujući Europu, Levant ju je istovremeno ugrožavao i ponižavao. Ugrožavao u političkom smislu, a ponižavao kulturno i vjerski, osporavajući snagom činjenica fanatičnu uvjerenost tadašnjeg Zapada kako je Bog naklonjen samo kršćanima. Do križarskih ratova – i pljačke i razaranja koje su oni donijeli – Istok je u svakom pogledu bio superioran. Gotički luk, preuzet iz islamske arhitekture i razvijen na Zapadu, jedan je od brojnih neverbalnih komplimenata Zapada upućenih Istoku.

Povijest križarskih ratova zapravo je krvava i epska verzija one jednostavne i poučne priče o seljaku i kokoši koja je legla zlatna jaja. Pročulo se, kaže priča, da u jednom selu nekom seljaku kokoš svakog dana izleže po jedno zlatno jaje. Kad je to čuo, jedan gramzivi seljak ode tamo i nekako ukrade kokoš. I što je učinio? Zaklao ju je da iz nje izvuče zlatna jaja. Ostao je kratkih rukava – u kokoši samo krv i meso.

Neosporna je činjenica da su, u sklopu križarske vojske, mnogi u prostom narodu, među plaćenicima i među plemićima – iskreno vjerovali da je sramota za kršćanstvo da muslimani drže Jeruzalem i Kristov grob (pri čemu su previđali da muslimani koji se zaista drže Kura’ana i te kako poštuju Krista) i da ih je to pokrenulo u križarsku vojsku. Istina je i da se propovijedalo kako ubijanje nevjernika nije grijeh, već donosi oproštenje grijeha i oslobođenje od ovozemaljske pokore jer služi Bogu.

Međutim, događaji koji su uslijedili tijekom dva stoljeća ovih ratova jasno su pokazali da je dalekosežni cilj bio mnogo prizemniji u trenutku političke i duhovne krize: Carstvo zemaljsko u ime Carstva nebeskog – pokorenje svih naroda Crkvi i Kristovom vikaru, iako je Krist odbio sotoninu ponudu da silom osvoji svijet (Matej 4 :8,9). Ujedinjenje europske aristokracije pod vodstvom Rima, a zbog “oslobađanja Jeruzalema”, otklonilo je za nekoliko stoljeća opasnost od rascjepa Carstva zemaljskog u kraljevine i stvaranje nacionalnih država.

Carstvo zemaljsko koje su križari širili, to je Civitas Dei, stvorena u ime Krista, ali mačem grješnih ljudi – iako je Krist jasno rekao Pilatu da njegovo carstvo “nije od ovoga svijeta” (Jovan 18:36). Levant, koji je naslijedio tisuće godina civilizacije, koji je imao plodne kontakte i s carstvima Dalekog istoka, bio je ta zlatna koka koju je trebalo oteti i rasporiti joj utrobu, uzeti zlatna jaja i odnijeti ih kući, na Zapad.

Saladin, taj izuzetni vladar o kome pohvalno pišu i kršćanski kroničari onog vremena, pokušao je križarima predložiti da kokoš ostave na životu kako bi i jednima i drugima svakog dana nosila po jedno zlatno jaje – doduše samo jedno, ali zlatno. Neki od europskih plemića i vladara prihvatili su taj izazov – izazov mira i suživota vjera i kultura – ali je primirje kratko trajalo, na nesreću svih, a posebno pohlepnih uljeza sa Zapada – koji su poslije dva stoljeća istjerani, da se ne vrate na Bliski istok sve do 19. stoljeća. Danas su opet na Istoku i neće skoro otići. I dalje kolju kokoše, tražeći u njima naftu, između ostalog.

Zvijezde realityja

Dok sam tako pratila ovu gotovo 200 minuta dugu epopeju u Palestini, iznenada sam, u gornjem desnom uglu, spazila ikonicu s linkom za najnoviji “reality show” i naslov “vijesti”: “Ona i On u krevetu” (Ona i On odgovaraju stvarnim imenima).

Kakav prijelaz! Kakav slobodni pad na dno dna! Od civilizacijskog obračuna Istoka i Zapada na Bliskom istoku 1180-tih, do namještenog “obračuna” dvoje bijednih ljudi u krevetu pod budnim okom voajerske kamere, početkom 21. stoljeća. S jedne strane ratnici koji se nisu plašili da, mada često u ime naopake ideologije, krvare, stradaju i ginu, ali i prolijevaju krv drugih, u ime kakvih-takvih ideala; s druge, “hrvanje” dvoje anonimusa koji bi htjeli postati slavni glumeći pred kamerama intimnost, iako intimnost nije namijenjena ljudskim pogledima, ne bi li privukli pažnju isto takvih jadnika kao što su i oni, i tako postali njihove “zvijezde”.

Zvijezda! Što je sve ta riječ nekada značila! Zvijezda vodilja koja je simbolizirala čovjekoljublje, jednakost i slobodu – sve te vrijednosti koje danas mnogi ismijavaju, ali koje su zaista bile i ostale vrijednosti za koje vrijedi i živjeti i umrijeti – to je bila zvijezda. Pa zvijezde koje su vodile moreplovce na njihovom opasnom putu u nepoznato. Zvijezda, nešto nedostižno za čovjeka, nešto svijetlo i postojano, što ljudske ruke ne mogu doseći, ni srušiti ni pogaziti.

U Bibliji se Krist naziva “sjajnom zvijezdom Danicom” (Otkrivenje 22:16). Čak se i anđeli u nekoliko navrata uspoređuju sa zvijezdama. Međutim, otkako su razni znanstvenici, umjetnici i filozofi objavili da je Bog mrtav, kao Nietzscheov Zaratustra, ili da Boga nema, kao Yuri Gagarin kada je sletio na zemlju, popularna kultura ostala je bez istinske vertikale – bez nebeskih visina s kojima se može komunicirati (bar dok projekt SETI ne opravda svoje postojanje). Uostalom, nije važno ako gore nema nikoga: zvijezde od plastike su sletjele na zemlju i valjaju se po krevetima i u blatu.

Sada “zvijezde” pjevaju na TV-kanalima cijelog svijeta, koji se bogate na račun nekulture bijednih i poniženih ljudi; “zvijezde” drže koncerte u kojima scenske vratolomije prikrivaju istinu – da ne znaju pjevati; milijuni nezrelih, neukih i besposlenih “lajkaju” izjave površnih “zvijezda” i njihov “styling”. Te zvjezdice su “krave muzare” medijskih magnata i magnatića koji prodaju sve što mogu – pa i ljude, njihove živote i njihovu intimu.

Kad ostanu bez nepošteno i naglo zarađenog novca – a to biva često i brzo jer su i same žrtve konzumerizma, tako da ne znaju biti skromne i promišljene u raspolaganju sredstvima – ove zvjezdice, zaboravljene i ocvale, prijavljuju se za sudjelovanje u realityjima ne bi li došle do bogatstva i pažnje medija i njihovih konzumenata. Ovim “bivšim” pridružuju se anonimusi uvjereni da su “budući”.

I na Balkanu i drugdje, medijima svakako nije stalo da njihovi gledatelji i slušatelji razmišljaju i da se obrazuju. Medijima nisu potrebni ljudi koji misle i slobodno odlučuju, već ljudi senzualni, ovisnici o slikama i zvukovima koji ih kondicioniraju kao eksperimentalne životinje – i čine ih sve gladnijim umjetnog raja koji mami s ekrana. Baš kao u Vrlom novom svetu, ljudima-zamorcima mediji ne dozvoljavaju ni trenutak mira i tišine kako bi bar na trenutak prepoznali da žive besmisleno i neljudski. Gledaoci realityja ne vole razmišljati, ne vole ozbiljne teme, bježe od suočavanja sa stvarnošću – to ne mogu podnijeti. Zato je zabava jedini način da žive u zaboravu i nesvijesti o stvarnosti – priključeni na primitivnu verziju matriksa.

Nema sumnje da je i sudbina kandidata realityja tužna i nevoljna. (Ovdje se trebamo donekle ograditi: reality koji od kandidata traži da pokažu neku vještinu ili sposobnost, poput pjevanja ili kuhanja, još i imaju nekog smisla, ali samo donekle, jer i oni posjeduju neke opće karakteristike realityja, poput izvještačenosti, teatralnosti, lascivnosti, namještaljki i sumnjivih kriterija izbora).

Kad svim srcem želite biti zvijezda (što će vam to?) – da sjajite i da vas gledaju milijuni lica i dive vam se kao da im se ukazao sam Bog – vi zapravo čeznete da budete središte svoje blatnjave epifanije – baš kao i svaki moćnik i car i kralj, od Nimroda do danas. Vi želite biti slavni – da vas slave, da vam se dive i obožavaju. A što je zapravo to što vi želite? Da budete kao Bog. I kako to mislite da ćete postići? Postupajući bez uzvišenosti, dostojanstva, duhovne ili intelektualne moći. Što je kandidat zlobniji, perverzniji ili gluplji – utoliko je spomenutoj publici zanimljiviji; utoliko se bolje gledatelj osjeća kad se usporedi s njim. Nema bogova, samo jadnici.

Avaj, Bog je besmrtan i nepromjenjiv, iznad materijalnih zakona planete Zemlje. Svaka ljepotica dana, makar je zvali diva, tj. “božanstvena”, bila je lijepa samo nekoliko godina, a onda je ostarila – i umrla. Toliko o boginji. Boginje mogu postati i boginjave, što dobro znaju i tinejdžerke. Veliki problem sa ljudskom slavom jest to što je prolazna, i što se povratak u sjenku teško podnosi. Potraga za slavom i popularnošću uvijek je podsvjesna težnja za besmrtnošću i statusom boga. To je srž ambicije ne samo “starleta”, umjetnika i “umjetnika”, nego i političara, čak i znanstvenika. Ahilej je odabrao slavu umjesto života, izrazivši čežnju svih junaka. Međutim, pošto se danas smatra da “za ideale ginu budale”, u naše vrijeme čeznu za slavom koja se ne plaća životom, već samo obrazom – i eto realityja.

Kada čarolija popularnosti prođe, kada se ukusi ćudljive, razmažene i sve ispraznije publike promijene, zvijezde se pomrače, a u međuvremenu, zbog burnog života, i ubrzano ostare, ukoliko nisu imale spremne novce za plastične operacije, što je produžilo trajanje nekim zvijezdama 80-tih. Kad se i novci potroše pa se više nema ni za plastičnog kirurga, menadžera, stilistu, ni za kupovinu pjesama kod tekstopisaca i kompozitora, što činiti?

U tom slučaju preostaje jedna od rijetkih prilika da ih još neko gleda i sluša, da se čak pojave i u novinama, i da za to dobiju i nešto novca: reality show! Kakvog li mutanta od riječi! Ovaj tip emisija nema na našem jeziku ni ime – nije ni čudo.

Kada se uspiju “ubaciti” u neki od realityja tipa “gledaj, narode, kako se ponižavam”, što ovi ljudi rade? U suštini, prave od sebe medijske prostitutke. Njihova publika uglavnom su nezreli tinejdžeri i adolescenti, kao i ljudi ozbiljnijih godina nasukani na obalu života – kojima je dan i život dovoljno dug i dosadan da ga troše na promatranje privida tuđeg života.

Hoće li možda, prateći životarenje ovih marioneta, naučiti nešto plemenito i korisno za svakodnevni život? Kuhati, voditi domaćinstvo, odgajati djecu, vrijedno i pošteno raditi i rješavati stvarne probleme?

Taman posla!!! Sve spomenute aktivnosti užasno su dosadne i isprazne gledateljima realityja. Njih i gledaju ljudi kojima je svakodnevica nezanimljiva, koji bježe iz stvarne stvarnosti u reality – pretvaranje nekih ljudi da žive – karikaturu života s onu stranu Alisinog ogledala. Na žalost, na ekranima rijetko vidimo ljude koji se bore i trude da od svog života naprave nešto lijepo i vrijedno, kao u emisijama poput „Sasvim prirodno“. Autentični ljudi nemaju vremena gledati realityje, jer imaju samo 24 sata dnevno da uljepšaju stvarnost – daleko od kamera i besposlenih očiju. Život još uvijek lijepim čine stvarni ljudi koje kamere ne prate – srećom, da i oni ne bi počeli glumiti.

Reality je peep-show za ljude koji bježe iz stvarnosti, iako su tijelom u njoj. Ljude koji ne pronalaze smisao života, otuđeni od sebe samih.

I što to oni gledaju? Ovi isprazni voajeri gledaju kako “zvijezde” s ekrana nevješto glume stvarne ljude ogoljene “do kosti”. Najviše pažnje privlače oni sudionici relityja koji su i najviše raščovječeni. Neshvatljivo je da osoba koja je sanjala da bude netko, ili je netko i bila, ali je sad samo ‘has been’, da ta individua (osoba je velika riječ koje treba biti dostojan!) miliunima očiju izlaže svoju bijedu i svoje poniženje i da se nada da će na tome zaraditi!

Tko se stidi stida?

Jedna od najstrašnijih posljedica svega onog što se dogodilo u kulturi od 50-tih godina 20. stoljeća – jest i nestanak sramote, stida i intimnosti. Od kada su, između ostalih, Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir, ljubitelji mijenjanja partnera i seksa u troje, postali idoli i uzori slobodne misli, od kada je donji veš počeo letjeti po binama, od kada su haljine na preklop preplavile svet, a abortusi postali rutinski i uobičajeni, ljudski rod je počeo da se STIDI STIDA. “Nisi valjda luda da se stidiš?!”

Počevši od duhovne revolucije 50-tih i 60-tih, mnogi su umjetnici i “prosvijetljeni” mudraci učili pokoljenja da je sramota osjećati sramotu i da je osjećaj stida samo posljedica pogrešnog i nazadnog odgoja temeljenog na vjerskim predrasudama i nadvladanim mjerilima pristojnosti. Štoviše, dotadašnje shvaćanje po kojem golo tijelo čovjeka nije za svačije oči, baš kao i njegova seksualnost uopće – u vrijeme seksualne revolucije proglašeno je za primitivno i nehumano.

“Nekada su djevojke crvenjele od stida, a sad se stide kad pocrvene”, reče netko.

Od tada je normom “prosvijetljenih” i “naprednih” društvenih snaga proglašena parola iz „Vrlog novog svijeta“ Huxleyja: “Svatko pripada svima.”

Realityji predstavljaju masovni voajerizam koji počiva upravo na toj ideji – da svatko pripada svima – bar svačijim očima. Da bi se jedno ljudsko biće u potpunosti izložilo pogledima nepoznatih promatrača – mora biti slomljeno ili besramno. U njemu mora biti izgaženo ljudsko dostojanstvo i osjećaj za neprikosnovenost i svetost intime, za cjelovitost osobnosti, za bogatstvo bića.

Kada čovjek izgubi taj sveti osjećaj nepovredivosti svoje i tuđe privatnosti, privatnosti koja se dijeli samo sa bliskom osobom kojoj vjerujemo i pripadamo, onda pristaje snimati i sudjeluje u bolesnim emisijama poput showa Jerry Springera i nekih ovdašnjih – čitateljima poznatih – kakve može voditi samo bestidna osoba na bestidnom TV-kanalu u vlasništvu beskrupuloznih ljudi, u moralno posrnuloj državi. Čitava ova vojska mutanata nasrće na posljednje ostatke poštenja, čednosti i stidljivosti u načetom vrijednosnom sistemu gledatelja.

Zašto bismo se, međutim, uopće stidjeli? Zašto bismo skrivali svoj prljavi ili skupi donji veš, i ono ispod veša? Što je to stid?

Ma koliko bio ozloglašen i ismijavan, stid je zaštitni psihološki mehanizam koji čuva dostojanstvo čovjeka, ugrađen u nas da nas upozori na sve što u nama i oko nas ugrožava našu moralnu cjelovitost (integritet). Stid je izraz prava i sposobnosti svakog pojedinca da odluči kome će uskratiti pristup svojoj osobnosti i senzualnosti. Kroz stid nas zlo u duši i tijelu boli kao rana, muči nas sve dok to strano tijelo ne odstranimo iz sebe, dok se ne očistimo. Čovjek se stidi kad ga ponize, kad ga obezvrijede, kad ga ogole, kada oskvrne Božju sliku u njemu.

Dvije vrste stida – moralni i seksualni – zapravo su tijesno povezani. Moralni stid podrazumijeva prepoznavanje da smo se ogriješili o sistem vrijednosti u koji vjerujemo, što ugrožava integritet duha. Seksualni stid podrazumijeva prepoznavanje prijetnje našoj intimnosti, on je snažan otpor ugrožavanju integriteta tijela.

Što uopće znači intima ili intiman? Na latinskom, intimus je superlativ pridjeva intus, tj. “unutrašnji”, i podrazumjeva maksimalnu blizinu, ono najdublje u čovjeku i u srcu – unutrašnji krug u koji ulaze samo odabrani. Ljudska intima podrazumijeva najveću blizinu koju čovjek može imati s drugim čovjekom, i kad je riječ o duhovnom i kad je riječ o tjelesnom općenju – tolika blizina da se osobnosti (i tijela) sjedinjuju, a ipak ostaju svatko za sebe.

Razjasnimo nešto vrlo važno: ovi redovi ne propovijedaju viktorijanski stid od seksualnosti same po sebi. Postoji, naime, i dobar i loš stid. Čovjek se ne treba stidjeti samo zato što je seksualno biće, zato što je u njega usađena privlačnost prema suprotnom spolu s čitavim suptilnim emotivnim, psihološkim i fiziološkim mehanizmom koji seksualnost uključuje. Crkva u prošlosti jest od seksualnosti načinila tabu učeći narod ono što Biblija ne govori – da je seksualnost sama po sebi grijeh.

Mnoge tako odgojene osobe “odrađivale” su bračnu dužnost s osjećajem krivnje, uvjerene da je spolni čin sam po sebi sramotan i grešan – tim više što sa sobom donosi zadovoljstvo. Seksualno zadovoljstvo smatralo se dokazom da je seksualnost grješna, iako je zapravo zadovoljstvo dio Božjeg dara seksualnosti, ukoliko, naravno, nije devijantno (jer i pedofil uživa u svojim perverzijama). Zašto đavolu pripisivati ono što je dobro i od Boga?

Stid i seksualnost

Međutim, čitajući prva poglavlja Biblije, jasno vidimo da je Bog osobno stvorio seksualnu privlačnost u čovjeku. “Muško i žensko stvori ih”. Prije nego što su Adam i Eva poslušali zmiju, Bog im je vrlo jasno zapovjedio: “rađajte se i množite se” (1. Mojsijeva 1:28). Isto je tako jasno da je promiskuitet veliko zlo, poremećaj muško-ženskog odnosa i velika bolest čovjekovog tijela i duha, koja nikada ne donosi sreću, već ostavlja u duši pustoš i neutaživu glad za drugim. U životu don Juana, tijela se nižu, ali ljubav izmiče.

Spolnost čovjeka podrazumijeva da je Bog stvorio “muško i žensko”, i da je Bog sam u čovjeka i ženu ugradio zadovoljstvo sjedinjenja s drugim bićem, navodeći ga da nadilazi sebe, nepotpunog, i svoju potpunost nađe u sjedinjenju s drugim bićem. Seksualnost je mnogo više od koitusa, mnogo više od načina razmnožavanja, ona je ontološka, teološka i psihološka kategorija, korijen društvenosti, korijen zajednice, povod za ljubav i dobrotu.

Pozitivan seksualni stid podrazumijeva obrambenu reakciju kojom čovjek štiti svoju seksualnost, ne negirajući je. Zdrav čovjek ne stidi se toga što je nag ispod odjeće, ali tu golotinju ne izlaže svakome jer zna da ona svakome ne pripada, jer zna da je ljepota spolnosti u njenoj posvećenosti voljenoj osobi, a ne očima stranaca. Zdrava seksualnost znači izbor, obranu intime od nasrtaja onih koji nas žele, ali ne vole. Zdrava seksualnost zahtjeva pripadanje i vjernost, umjesto nasumičnog susreta, kako bi sjedinjenje tijela donijelo i zadovoljstvo duši. U tome i jest njen puni smisao.

“Jedno tijelo i jedna duša”.  Malo ih je koji su to dočekali i postigli jer ih je malo koji su poštovali sebe – svoj duh i tijelo – dovoljno da ne bi pristali na otpatke i surogate ljubavi. Nije moguće sagledati razmjere emocionalnog razaranja koje je proizveo promiskuitet, nevjerstvo i seksualno nasilje. Svaki put kada čovjek ne uspije u sklad dovesti tjelesnu i emotivnu bliskost – što je moguće samo kad partneri imaju povjerenja jedno u drugo jer su vjerni jedno drugome – nastaje nesklad u biću, osuđenom da neprestano traga za trenucima prolaznog i okrnjenog zadovoljstva.

Kada je riječ o moralnom stidu, on nastaje kada se čovjek ogriješi, u svojim ili tuđim očima, o načelo dobra u koje vjeruje. Dobro je dok čovjek osjeća stid – to znači da još uvijek ima osjećaj vlastitog dostojanstva, i da teži biti dosljedan svojim vrijednostima. Kad se čovjek prestane stidjeti, kad postane ravnodušan prema zlu, karakter se deformira; tada ništa više, osim koristoljubivosti, ne sprječava čovjeka da čini zlo. Ako nema Boga, sve je dozvoljeno, a sjedište čovjekovog morala premješta se iz glave sve niže i niže.

Kao što nas stid upozorava da nam je savjest ugrozio moralni virus, tako i bol predstavlja savršen alarmni uređaj koji nam kaže da nam je život ugrožen. U tome se i sastoji jedinstvenost gube ili lepre (o čemu govori i Carstvo nebesko) – to je bolest koja ne boli. Bakterija ubija živčane završetke udova, ušiju i očiju: gubavac se raspada, gubi uši i oči, ali ne osjeća ništa. Tako i bestidnika njegov nemoral ne boli. Kada se zastidimo, što je dokaz zdrave osjetljivosti na zlo, najbolje je da preispitamo kakva nam je tamna sjenka zaklonila savjest i obraz, umjesto da prigušujemo stid uvjeravajući sebe da je sve u redu.

Sve za obraz, obraz ni za što.

Sramota – to je rana na savjesti, rana koja ljuto peče; samo praštanje i ljubav mogu je zaliječiti – a toga je danas malo među ljudima. Kada pogriješimo, kad se osramotimo, dragocjeno je i utješno znati da, makar nam ljudi ne praštali, Bog iskrenom pokajniku uvijek i zasigurno prašta. To je obećao i ostvario kroz Isusa Krista.

Kada čovjek nema dostojanstva, kada ne doživljava sebe kao kompletnu osobu, on se lako predaje prostituiranju i daje svoje tijelo i dušu svakome na uvid za šaku novca i nekoliko dana ili mjeseci naklonosti ispraznih ljudi. On ide sve dalje u sramoćenju sebe, ali ga to ne boli. Savjest postaje gubava.

Već dugo se zna da su žene i muškarci koji rade kao prostitutke u ogromnom postotku (europske procjene govore o nekih 80%) u djetinjstvu bili žrtve seksualnog nasilja, često i incesta. Ovi nesretni ljudi i žene naučeni su odmalena da drugi imaju pravo na njih, da nema granice između onog što drugi mogu vidjeti ili dodirnuti i onog što nije za svakoga.

Oni nikada nisu naučili što znači intima – zid između mog bića i onih kojima ne želim pripadati. Oni lako daju svoje tijelo drugima jer su naučeni da se podaju. Istovremeno, psihijatri otkrivaju da promiskuitet ide pod ruku s emotivnom blokadom i nemogućnošću pripadanja i emotivnog predanja.

Ljudi su sve više izloženi razornom nasilju medija, a posebno TV-smeću zvanom reality. Tko će ih zaštititi od ove pornografije, od vulgarnosti i bezakonja svake vrste, od silovanja duše? Tko će mlade ljude naučiti da ne moraju leći u bilo čiji krevet, da mogu birati kome će pripasti i s kim će biti, da svoje uši i oči ne izlažu svačemu, da mogu ostati nevini sve do stupanja u brak, i da se time trebaju ponositi, a ne se stidjeti toga? Tko će da im reći da seks bez ljubavi, odgovornosti i odanosti znači da su se prodali – ni za što? Kako će shvatiti što znači čistota i nevinost ako je izgube prije nego što postanu svjesni svog stanja?

Mediji im to neće reći, jer mediji žive od zadiranja u našu privatnost, žive od prevrtanja po našoj duši i umu kao po skladištu neiskorištene robe na kojoj pokušavaju zaraditi.

Sudionici realityja, koji se izlažu pogledima dokonih TV-voajera, ljudi koji se ponižavaju pred očima kamera, utoliko “zanimljiviji” što su besramniji – pretvaraju se u tijela bez duše i dostojanstva, ljušture bez sadržaja. Nikakav novac ne može nadoknaditi njihovo poniženje.

Sramota. Sramota. Sramota. U onima koji se još znaju stidjeti, sirena zvoni za uzbunu: “Obucite se i odlazite! Sklonite se od kamera i živite dostojanstveno.”

Ne gledaj reality. Dopusti ljudskim bićima koje gledaš da se sakriju i pokriju i da žive svoju privatnost, i sam sebe zaštiti od voajerstva i pornografije.

“Carstvo nebesko”, kaže glavni junak Scottove filmske epopeje, “nalazi se u srcu i u glavi, i nitko ga ne može osvojiti.” Ovo više nije točno. Carstvo nebesko u čovjeku – tu oazu savjesti i čistote – osvajaju nemoralni i nasrtljivi medijski makroi – koji spajaju TV-prostitutke i njihove mušterije-gledatelje, ali na vlastitu dobit, a na duhovno uništenje ovih drugih.

Carstvo nebesko možemo izgubiti ako ga se odreknemo – ako se prestanemo stidjeti jer to više nije u modi, i ako dopustimo da nam duh i tijelo preplavi blato bestidnosti. Tko ne zna za stid nema više ni dostojanstva, ni časti, i izgubio je sebe. Stid je neugodan i mučan, jer boli, kao i tjelesna bol; ipak, stid je upozorenje da nam je potrebno očišćenje. Tko se više ne stidi – taj ne zna koliko je bolestan.

Nemoj bježati od stida – on nas vodi ka kajanju, oslobađa savjest od nečistote, vraća nam osmijeh i vraća nas dragim ljudima koje smo ožalostili. Stid nas čini boljim ljudima – on u nama i oko nas čuva i brani Carstvo nebesko.

Tatjana Samardžija/znakoviporedputa