Dugotrajna i snažna ožalošćenost prodire u podsvijest i pretvara se u moćan program samouništenja. Nezadovoljstvo sobom i sudbinom, često dovodi do onkoloških oboljenja. Tome su prvenstveno skloni duhovni ljudi — jer je pretjerana samokritičnost, žaljenje zbog prošlosti, neprestano kritiziranje tuđih mana, neprihvaćanje svijeta kod njih mnogo izraženije nego kod drugih.
Depresija, tuga, sjeta – duboko nezadovoljstvo sobom, sudbinom, svijetom koji nas okružuje
Depresija, mrzovolja, tuga, sjeta – to je duboko nezadovoljstvo sobom, sudbinom, svijetom koji nas okružuje. To je nedostatak vjere u budućnost, nedostatak vjere u sebe, neprekidna agresivnost usmjerena prema ljubavi.
Ako čovjek na unutrašnjem planu stremi Bogu kao najvećoj sreći, tada nije ovisan i vezan za svijet koji ga okružuje. Kada čovjek gubi vjeru u Boga i stremljenje ka Njemu, a teži ovom svijetu i srasta s njim, aktivira se mehanizam spasenja: okruženje se počinje raspadati. Ako čovjek ne vidi Božansku volju u onome što se događa, ako je vezan za svijet – ne prihvaća uništenje, osjeća bol i prepušta se žalosti.
Ako čovjek ne može prihvatiti takvo spasenje i još više potpadne pod žalost i depresiju, sve se više udaljava od Boga i gubi cilj. Postojanje cilja daje snagu, a uništenjem lažnih ciljeva čovjek gubi energiju i na podsvjesnoj razini gubi volju za životom. Energetski obris čovjeka počinje se gasiti.
Čovjek se neće prepustiti žalosti samo u jednom slučaju: ako mu je svrha sjedinjenje s Bogom. Bog je vječan, taj cilj se ne može izgubiti – i samim tim čovjek će preživjeti u svim okolnostima.
Prema definiciji, istinski vjernik ne može upasti u stanje depresije. Ako čovjek osjeća u sebi božansko prisustvo, tada je Božja volja između ostalog i — njegova volja. Međutim, ako se razumijevanje gubi, tada se ljudska volja počinje nadmetati s božanskom i što je veće to razmimoilaženje, time je dublja i depresija.
Žalost, tuga, depresija – to je odsustvo želje za prinošenjem žrtve Bogu, gubitak sadašnjosti zarad vječnosti. To je neprihvaćanje gubitka, koji se dogodio u prošlosti, postoji u sadašnjosti i dogodit će se u budućnosti.
Žalost, mrzovolja i koristoljublje imaju isti korijen: čovjek želi dobiti nešto od sudbine i budućnosti, ali su mu se snovi i nade srušili. On ne voli ni svoju budućnost ni svoju sudbinu. I što čovjek više ovisi od sudbine i buduć́nosti, što više sanja da je ostvari, to je snažnija ovisnost i ožalošćenost.
Samoubojstvo na suptilnom planu
Ožalošćenost, tuga, sjeta – to su najopasnije emocije za čovjeka, s obzirom na to da smo prema sebi otvoreni. Ako nas je uvrijedio neko drugi, mi vidimo onog, tko nas je uvrijedio pa je daleko jednostavnije otkloniti ljutnju prema drugome – nego prolaziti kroz spori proces akumulacije agresivnosti prema sebi. Nezadovoljstvo sobom i svojim životom predstavlja uništenje vlastite sudbine. Naše tijelo i naša svijest su sastavni dijelovi naše sudbine.
Dugotrajna i snažna ožalošćenost prodire u podsvijest i pretvara se u moćan program samouništenja. Nezadovoljstvo sobom i sudbinom, često dovode do onkoloških oboljenja. Tome su prvenstveno skloni duhovni ljudi — jer je pretjerana samokritičnost, žaljenje zbog prošlosti, neprestano kritiziranje tuđih mana, neprihvaćanje svijeta — kod njih mnogo izraženije nego kod drugih.
Ožalošćenost je jedno od najopasnijih stanja i jer na suptilnom planu dolazi do odricanja od buduć́nosti. Ako je čovjek nezadovoljan buduć́nošću i prije nego što je ona nastupila – ona će mu biti oduzeta. Ako ne vjerujemo u sebe iz perspektive budućnosti, tada uništavamo strukturu našeg «ja», naše privremeno, buduće tijelo. Zato depresija i mrzovolja predstavljaju samoubojstvo na suptilnom planu. Pritom, čovjek ne uništava samo sebe, već i svoje potomke.
Takvi osjećaji su naročito opasni za žene – program prvenstveno nanosi udarac djeci i unucima.
Kada se formira dijete (prije začeća i tijekom trudnoće), emocije majke izgrađuju djetetov budući pogled na svijet i karakter. Ako je majka sklona sjeti, mrzovolji, nedostaje joj ljubavi prema sebi i životu, kod djeteta će se takav program pojačati.
Što žena snažnije pokušava uništiti svoju ljubav, manje su šanse da će njeno dijete uspjeti proći kroz bilo kakvu bolnu situaciju. A kada odraste, da bi opstalo u sadašnjosti, ono uništava svoju budućnost i može postati kriminalac.
Ili primjer: u mladosti je majka zbog životnih nevolja izgubila volju za životom. U sadašnjosti, njen sin je u zatvoru: njegova sudbina ne bi trebala biti sretna i zatvor mu spašava život.
Kršćanstvo strogo zabranjuje takve osjećaje: “Kucajte, otvorit će vam se”, “Vjerujte i planina će se pomaknuti s mjesta”.
Reklo bi se da se ožalošćenost često pojavljuje bez vidljivih razloga. Uzrok je najčešće samo u jednom: to je reakcija na «pročišćenje». Duša se povremeno mora pročišćavati: kada se bliži rođenje djece ili unučadi, kada se pripremamo za sljedeći život, kada pristiže božanska energija.
U današnje vrijeme, otpočeo je proces pročišćenja duša koji je planetarnih razmjera. Pročišćenje se događa kroz destabilizaciju ili privremeni gubitak osnovnih ljudskih vrijednosti. Na podsvjesno uskraćivanje najuzvišenijih osjećaja čovjek reagira na isti način, kao što je to ranije činio, kada je bio uskraćivan na vanjskoj razini.
Aktiviraju se mržnja, ljubomora, ljutnja, ožalošćenost. Ispostavlja se da će kod većine ljudi, umjesto impulsa prema ljubavi i Bogu, pročišćenje duše izazvati podsvjesni protest, mržnju i program samouništenja. Tako će se spas duše za mnoge preokrenuti u nesreće, bolesti i tjelesnu smrt.
Osoba koja je navikla da u svemu vidi Božje prisustvo, prihvaća svaku situaciju, čuvajući ljubav i ne tražeći krivce. Takva osoba može spontano proći kroz pročišćenje duše i ne sluteći da se to događa. Ako čovjek shvati da su njegovi glavni neprijatelj – nesavršenost i nesposobnost da voli, tada će ga svaka situacija, umjesto da u njemu izazove ljutnju, mržnju i žalost — poticati ka Bogu.
Kako se boriti sa ožalošćenošću? Ako su se pojavili takvi osjećaji, potrebno je prihvaćati sve ono što se dogodilo i što se može dogoditi. Treba biti zahvalan Bogu jer pomaže našoj duši, sačuvati ljubav. Trebamo se radovati svakoj sekundi života, davati energiju. Svaka situacija je data odozgo. I upravo zato – za našu je dobrobit, a nije protiv nas. Preživjet ćemo ukoliko budemo imali ljubav. Potrebno je da sebi kažemo: sve je već odlučeno na višem planu, na sebe ne treba preuzimati previše.
Jedan od mehanizama borbe s tugom jest: što manje razmišljati. Naši najprimitivniji osjećaji mudriji su od naših najpametnijih misli. U našim osjećajima sadrži se iskustvo staro milijardama godina — i u prošlosti i u budućnosti.
Potrebno je svjesno uključiti optimizam. Ako nešto želimo, to znači da se to na suptilnom planu već dogodilo. Naše najdublje želje dolaze nam iz budućnosti, što znači da se realno mogu ostvariti. Zato, ako nešto želimo i u to vjerujemo, to se može ostvariti, može se postići.
Često se događa da apatiju, gubitak volje i želje za životom čovjek doživi kao nešto katastrofalno. On upada u depresiju ili se može dogoditi da posegne za samoubojstvom i – tada čini grešku. Ono što je doživljavao kao nesreću, zapravo je bilo samo udaljavanje od života. Upravo u takvom stanju se čovjek lišava mogućnosti da dobije novu energiju. U tom stanju, treba se radovati i moliti. Kada su usijani osjećaji i volja za životom maksimalna, daleko je lakše zaboraviti na Boga.
Za čovjeka na Istoku, gubitak volje za životom predstavlja sreću i nove mogućnosti za spoznaju svijeta. Za čovjeka na Zapadu to predstavlja tragediju i gubitak smisla života.
Postoji još jedna zakonomjernost. Recimo, kod čovjeka su u prošlom životu i u određenom uzrastu otpočeli problemi i nesreće. Trajali su dvije-tri godine i za sve to vrijeme, on je stalno oštrio negativne emocije, predavao se depresiji. Nakon pet godina ozbiljno se razbolio, a zatim je umro.
I odjednom, u ovom životu, u istoj dobi, bez obzira na odsutnost problema, pogoršalo mu se unutrašnje stanje i pojavljuje se depresija, neizvjesno odakle. Bez obzira na to što on sada ima ispravan pogled na svijet i počeo je raditi na sebi, ne polazi mu za rukom da se potpuno izbori sa situacijom.
To može potrajati dvije-tri godine. Ako čovjek na sve to samo odmahne rukom i prestane ulagati napor, ponovit će svoju sudbinu iz prošlog života. Ako se pak, ne bude predao, nekoliko godina će mu biti mukotrpno, ali nakon pet godina više neće biti opasnosti od bolesti i smrti.
Često se događa da čovjek energetski ne može izdržati neki posao, što također uzrokuje žalost i depresiju. Svaki zadatak potrebno je podijeliti, da bi se lakše mogao riješiti. Raditi treba za Boga – odnosno, sve dok u duši postoje osjećaji lakoće i poleta. Nama odozgo upravljaju posredstvom energije i ako nemamo energiju za obavljanje nekih aktivnosti, možda ih ne trebamo raditi.
Za neko vrijeme, osjećaji kao što su prezir, oholost, otuđenost i depresija će izazivati fizički bol. Samo ako budemo pomislili loše o drugoj osobi ili okruženju, umrijet ćemo. To će biti ključ naše transformacije. Svi ćemo se promijeniti i potrebno je da se za to pripremimo.
S. N. Lazarev/Prijevod s ruskog: Jovanka Radović
Knjige i više o Lazarevu na: aruna.rs
