Svakog se dana rađa na tisuće ljudi i svakog ih dana na tisuće umire. Katkad izgleda da je svijet tek nešto više od ogromnog oceana rađanja i umiranja. Životinje se također bore kako bi ostale na životu i, premda se naše životne aktivnosti mogu razlikovati, kraj nam je nepromjenjivo isti. Što se tiče smrtnosti, ljudi i životinje potpuno su jednaki. Naravno, ljudski se život razlikuje od drugih oblika života, i to je, možda, najbolje izraženo u ljudskoj potrazi za duhovnim znanjem.

Čovjekova potraga za Bogom – bez obzira na određenu tradiciju – razdvaja ga od životinje. Na primjer, životinja sigurno neće čitati ovaj naš web portal, ili neku knjigu, niti će ih barem letimično pogledati. Iako se religije razilaze u pitanjima teologije i obreda, jednodušno se slažu oko potrebe za moralnim pravilima i etičkim načelima. Ono što samo po sebi proizlazi iz tih pravila i načela jest neophodnost vegetarijanstva i samilost prema životinjama. Glavne religijske tradicije svijeta i njihovi rani sljedbenici su zaista bili skloni bezmesnom načinu života i  da su u mnogim slučajevima isticali vegetarijanstvo.

Samo pitanje vegetarijanstva i religije prekriveno je plaštom religijskog licemjerja koje u isto vrijeme propovijeda bratstvo i ubijanje među ljudima. Dok su milosrđe i samilost odlike koje prihvaćaju svi pobožni ( i mnogi nepobožni) ljudi, glavne su religije svijeta učinile malo na njihovu populariziranju. Zaista, svojim susjedima ljudima namećemo nasilje i štetu upravo u trenutku kad ih namećemo životinjskom svijetu. Ustvari, čini se kako religija potiče nasilje umjesto da ga eliminira. Primjeri su brojni: križari, inkvizicija, neprestani sukob između katolika i protestanata u Sjevernoj Irskoj, beskrajno neprijateljstvo između Jevreja i njihovih susjeda muslimana, međusobno ubijanje između hindusa i muslimana u poslijeratnoj Indiji i krvoproliće između sikha i hindusa danas. Očito, usprkos duhovnom punomoćju glede milosrđa i samilosti, mnoge religije iz svog polja djelovanja isključuju ne samo životinje, već također i ljude iz drugih religijskih tradicija.

Tu nešto nije u redu. U idealnom slučaju, religioznost se ne bi smjela slagati sa netolerancijom. Odlike ljubavi, milosrđa i samilosti – priznati ciljevi svih glavnih religijskih tradicija – veličaju se, dok se mržnja, nasilje i predrasude osuđuju. Premda sve religije to propovijedaju, praksa ih često demantira. Kao što je spomenuto, neke od najkrvavijih povijesnih bitaka vođene su u ime religije. Dok ova činjenica, u sebi i po sebi, ne obesnažuje organiziranu religiju, nameće se pitanje koliko učinkovito religijske institucije sprovode ono što propovijedaju. Ako su oni koji primjenjuju religiju – vođe, filozofi, teolozi i priznati sljedbenici – zbunjeni glede toga kako da tretiraju ljude iz drugih religijskih tradicija, zar ne mogu isto tako biti zbunjeni i glede toga kako da tretiraju životinje? Nisu li možda povukli umjetnu granicu milosrđa?

Dok su takve granice danas evidentne, raniji su oblici religije govorili nešto drugo. U stvari, što se dalje vraćamo unatrag u religijskoj povijesti, to nalazimo više poštovanja prema životu u svim njegovim oblicima. Sasvim prirodno, vegetarijanstvo je u tom poštovanju prema cjelokupnom životu igralo bitnu ulogu. Na primjer, islam, najmlađa od velikih religija svijeta, nastao je prije 1.300 godina i nije jak zagovornik vegetarijanskog ideala. Kršćanstvo, staro 2.000 godina, nudi nešto više podataka o praktičnosti bezmesnog načina života. A judaizam, star oko 4.000 godina, ima dugu tradiciju vegetarijanstva. Jedna od najstarijih poznatih religija, hinduizam, čvrsto zagovara princip vegetarijanstva. Buddhizam i jainizam, stari tek nekih 2.500 godina, u biti su hindu inovjerja, pa tako u cijelosti podržavaju principe vegetarijanstva koje zastupa njihova matična religija, često i u puno većem omjeru. Postoje i izuzeci od ovog pravila. Neke suvremene vjerske sekte zaista šire vegetarijanstvo. Na primjer, adventisti sedmog dana, kvekeri i mormoni imaju udjela u bezmesnoj ishrani. I dok su sufiji izuzetak među muslimanima, baha’i vjera također prihvaća vegetarijanstvo (premda mesni proizvodi nisu strogo zabranjeni).

E sad, za mnoge je činjenica da starije religijske tradicije podupiru vegetarijanski ideal dokaz da je vegetarijanstvo zastarjeli koncept, primitivan ideal koji se podržava praznovjerjem ili neznanjem. Drugima je starost vegetarijanstva glavni pokazatelj njegovog primata u religijskoj misli, prije nego što su čistoća vjere i doktrine bile izložene kasnijim revizijama, tumačenjima ili prilagođavanjima. Najraniji oblici religijskog izraza potpuno prihvaćaju vegetarijanstvo – ako ne uvijek u praksi onda barem u načelima spisa. Spisi se ovdje definiraju kao ona literatura na kojoj se izvorno zasniva religija, za razliku od kasnijih interpretativnih pisanih djela. Bilo koje objašnjenje učenja spisa – uključujući i moje vlastito – u stanovitom je smislu “interpretativno”. Ali budući da spise njihovi sljedbenici smatraju svetim, treba ih se shvatiti onako kako su bili izvorno zamišljeni.

U našim budućim tekstovima nastojat ćemo ostati onoliko vjerni izvornoj namisli koliko je to moguće, oslanjajući se na primarne izvore i vjerne prijevode. Na primjer, čitatelj može usporediti i provjeriti sve navode iz Biblije koje ćemo navoditi konsultirajući Reuben Alcalayev Potpuni hebrejsko-engleski rječnik za Stari zavjet i Nestleov interlinearni grčko-engleski za Novi zavjet. Naravno, većina ljudi ne čita svoje spise na taj način. Vjernici su skloni prihvatiti svako izdanje ili prijevod izvornog spisa kojeg u nekom određenom vremenu favorizira njihova crkva. A većina takvih popularnih izdanja nije prevedena dosljedno ili s namjerom da se shvati izvorno značenje tekstova.

Međutim, filozofski i teološki problemi koji zbog toga nastaju znatni su. Vrijednost neizmjenjenog spisa analogna je vrijednosti uputstva za kompjutor. Nije potrebno reći kako jedan takav složeni uređaj kao što je kompjutor treba imati uputstvo za pravilno rukovanje. U složenom kozmosu kojeg nastanjujemo spisi djeluju kao uputstva za rukovanje, vodeći nas kroz zamršenosti kozmičkih zakona i funkcija. Nadalje, tamo gdje uputstva za rukovanje koja je stvorio čovjek mogu biti nesavršena i podložna reviziji, Božji zakoni su, po definiciji, apsolutni i vječni, uz neznatna odstupanja s obzirom na vrijeme, mjesto i okolnosti. Ukoliko se, dakle, pokaže kako se izvorna namisao glavnih religijskih spisa ogleda u poticanju bezmesne ishrane, onda tvrdimo da nijedna osoba, bila ona čak i nominalni sljedbenik neke određene vjere, ne može moralno opravdati nevegetarijansku ishranu.

Steven Rosen