Otiđi od onog od koga strepiš, zbog kog dišeš s pola pluća jer ti tijelo neće oprostiti toliko šutnje, jer ti ćeš možda pristati, ali duša neće. Otiđi od lošeg čovjeka i možda izliječiš panične napade, anksioznost ili depresiju, jer to ne znači da ne voliš život -nego ne voliš takav život s takvim čovjekom.
Zašto neki ljudi nisu dobri jedni s drugima? Zašto je toliko loših brakova i loših veza, loših roditeljstava i loših prijateljstava? Neki ljudi jednostavno nisu dobri sami sa sobom pa tako ni za druge. I sve zato jer im nije dobro, jer im sunce nije dovoljno žuto, a mjesec im je nakrivo postavljen. Pa kako će im onda bilo koji čovjek biti po mjeri.
Ima tako ljudi nakrivo nasađenih, pravljenih da u svemu vide nešto loše i neku krivnju. Njih je nemoguće, sasvim ih je nemoguće usrećiti, jer od kada otvore oči vide svuda tuđu nepodobnost. Uvijek vide kako je, na primjer, netko loše parkirao automobil, kako je pogrešno obučen, kako netko ne zna što radi, kako ga loše gleda.
Takvi ljudi vide kako je neko prost ili glup, ružan ili pokvaren i tako bez kraja i konca. Takvom ne valja nijedna žena niti muž, nijedno dijete, svoje ili tuđe. Oni generiraju nesreću oko sebe, jer ako njima nije dobro – a nije, nitko se pored njih na vatri ne može ogrijati, nasmijati ili uživati, kako i smije. Vidim ih kad dovedu nekog svog na pregled i jasno je što su ga doveli, jer se pored njih svatko suši kao ocvali cvijet.
Nema svrhe ništa reći čovjeku koji je “priveden” kao prepoznat pacijent, jer se vraća s takvim čovjekom u kuću gdje je s njim cijeli dan, od jutra do večeri. I nema tu onda sreće i nema psihologije, jer svaka je psihologija demagogija kada život nesretno vežemo za teškog čovjeka, oštrog pogleda i turobne misli.
Takav čovjek kao dementor iz Harry Pottera isisa svaku sreću iz svakog čovjeka. I dođe mi da kažem privedenom pacijentu, ženi, djetetu – ništa ti nije, samo bježi, samo se sklanjaj ovome s puta, makar ti bio najbliži. Odi od njega ako veneš zbog njega, ako sjediš na pola stolice, ako zaustaviš dah kad kroči u sobu, ako te strah što će reći i što će učiniti, ako se zbog njega osjećaš uznemireno, ako zbog takvog nekog ne spavaš.
Ako zbog takvog čovjeka ne rasteš, ako se ne smiješ, ako si s nekim i sam skroz pogrešan, ako je tvoja sreća za njega neprilična i radost ne možeš podijeliti s njim. Odi od onog od koga strepiš, zbog kog dišeš s pola pluća jer ti tijelo neće oprostiti toliko šutnje, jer ti ćeš možda pristati, ali duša neće.
Odi od lošeg čovjeka i možda izliječiš panične napade, anksioznost ili depresiju, jer to ne znači da ne voliš život nego ne voliš takav život s takvim čovjekom. Ne budi pored onog tko te ne gleda lijepo, kome si sav nekako neodgovarajući, makar ti on bio najbliži. Od najbližih se čovjek najgore razboli, a nikad od onih udaljenih.
Budi s onim kome si lijep, kome si dobar – u braku, životu, prijateljstvu, roditeljstvu. Ne grij one nezagrijane i ne otopljavaj zaleđene. Mani se ćorava posla, takvo što i ne pokušavaj. Tko ti je uopće i rekao da nastaviš pokušavati. Skloni se od ljudi kojima nisi dobar, jer njima često to nitko nije.
Samo nestani i pusti ih da se, bez onoga koga napadaju, njihov bijes okrene od tebe ka njima. I ostavi ih njihovom “zelenilu”, jer nekima stvarno nema pomoći. Oni su nesretno sastavljeni pa zato ti ne sastavljaj nikoga drugog, nego se svojim rasturenim dijelovima pozabavi.
Tatjana Milenković/astroportal
