Duševni mir je stanje apsolutne Nerazdvojenosti; to je stanje u kojem jesmo kad nema EGA, jer je on taj koji (do)nosi razdvojenost (on Raz-dvaja). Apsolut je nerazdvojeno i nerazdvojno – potpuno i savršeno – JEDNO. Svo zlo, tjeskoba i patnja posljedica su, i rezultat, razdvojenosti, jer Razdvojenost je Konflikt. Međutim, kada smo u duševnom miru mi nismo ni sa čim u konfliktu, jer tada nismo razdvojeni ni od čega: tada smo u suglasju sa svojom istinskom prirodom, koja je Sve suštinsko JEDNO.
U suštini, svaki postupak koji nije proizašao iz EGA jeste apsolutno ispravan (najispravniji mogući!) postupak – bez obzira kako on mogao izgledati nekom vanjskom poromatraču. Stoga, duševni mir je ultimativno prioritetan u odnosu na bilo što drugo u našem životu; međutim rjetki su oni koji su toga zaista svjesni. Ogromna većina, uslijed bezobzirnog robovanja EGU, nije ni najmanje svjesna „težine“ svojih postupaka, koje vrše u razdvojenosti od tog superiornog Stanja.
Naš um je preko cijelog dana, pa i kad spavamo, ispunjen produktima naših želja i strahova, a oni u nama neprestano stvaraju razarajuće osjećaje. Taj nemir, podrazumijeva se, jest posljedica robovanja EGU. Na taj način, u stanju razdvojenosti od duševnog mira, mi se stalno nalazimo na „terenu“ gdje su greške, a samim tim i njihove posljedice (!), neminovnost.
Egzistirajući na tom terenu mi konstantno, i intenzivno, pletemo mrežu svoje osobne uvjetovanosti i „proizvodimo“ buduću karmu. …Postoje greške manje ili veće „težine“, ali su, u suštini, sve to ipak samo greške – a čovjek se osjeća istinski sigurnim, ispunjenim i zadovoljnim jedino kada istinski zna (intuitivno „osjeća“) da čini apsolutno ispravne postupke. To znanje – ta sigurnost i spokojstvo – stiče se samo na putu nadilaženja EGA.
Robujući EGU, ljudi ne „posjeduju“ to, i takvo, znanje i zato su nesigurni u ispravnost svojih postupaka i ciljeva – a i kako ne bi, kad su te ciljeve sami sebi kreirali i postavili, bez ikakve njihove korelacije sa pozicijom samog Apsolutnog Cilja. Pa, pošto je kreator (EGO) nesavršen, ni sam cilj (ciljevi…) ne može biti drugačiji, a također i svaki postupak izveden na putu ka takvom cilju je uvijek, i ipak, nesavršen: SAVRŠENI POSTUPCI SU SAMO ONI KOJI NAS VODE KA SAVRŠENOM CILJU.
Zbog „ne posjedovanja“ istinskog znanja, prisiljeni smo da se u svom kretanju kroz život oslanjamo na svoja osobna uvjerenja o ispravnosti, ili neispravnosti, ovog ili onog cilja i ovih ili onih postupaka; a pošto su ta uvjerenja uvijek, i isključivo, iluzija i laž, jer su bazirana na ocjenama i osobnom stavu, samim tim je i naša osobna egzistencija krajnje nesigurna i bremenita problemima i patnjom. Tako, držeći se svog lažnog identiteta (EGA) konstantno smo razdvojeni od istine i zbog toga smo, razumljivo, nesigurni u sebe.
Čovjek koji je nesiguran, i bespomoćan, mora tražiti sigurnost negdje van sebe – stoga je on ovisan i samim tim, slab. A pošto je psihološka neovisnost isključivi preduvjet za istinsku sreću i ispunjenost, jasno je da ovisan, i slab, čovjek ne može biti istinski zadovoljan: svako njegovo „zadovoljstvo“ je prolazno, a sve što je nesavršeno to je LAŽ. – To je još jedan nesumnjivi dokaz da sve što je za nas zaista bitno (sreća, ispunjenje, neovisnost…) jeste u nama samima, a ne negdje izvan!
Ljudi koji su psihološki ovisni o svemu i svačemu, te nesigurni u sebe, uvijek traže potvrdu svoje vrijednosti, i ispravnosti svojih stavova i ciljeva, u očima drugih. Takvi ljudi (a svi mi smo uglavnom takvi) imaju neprestanu potrebu za samo-dokazivanjem – što je izraženije kod egoističnih osoba. EGO je taj koji tjera ljude da se trude da budu prvi, odnosno iznad svih ostalih – EGO je taj koji Razdvaja.
Tek kad je iznad svih, tj. kad dostigne nekakav svoj „imaginarni vrh“, kada se nađe na „Vrhu Svijeta“ (-On the top of the World-), tek tada se čovjek osjeti potpuno snažnim, ispunjenim, zadovoljnim, odnosno stvarno „ISPUNJEN ŽIVOTOM“. Međutim, ta snaga, sreća, ispunjenost itd. – jesu fantastična laž i zabluda, kojoj u svom sljepilu podliježemo!
Naime, onaj koji je potpuno sretan i ispunjen, odnosno kome je „srce na mjestu“, tek kada je na „VRHU“ – iznad svih ostalih – jeste zapravo najnesretniji čovjek (!), jer je za njegovu „sreću“ potrebno neizrecivo mnogo toga: mnogo, mnogo više nego onome tko zna ispunjenje pronaći u „malim stvarima“. Njegova sreća ovisi više o drugima, nego o njemu samom, a pošto je svako rob svojih ovisnosti, to znači da je on potpuni, bezuvjetni i autentični – ROB.
Prema tome; jasno je da je EGO-sreća čista iluzija i laž, a kad je takva „sreća“ na vrhuncu, čovjek je istinski najnesretniji – samo što te nesporne činjenice postaje svjestan tek kad se „otrijezni“. Ljudi obično nisu svjesni te istine, pa se stoga uvijek trude da svoje slabosti prikriju vezivanjem za razne „vanjske izvore“ svoje snage, punoće, sreće… a sve je to, zapravo, vezivanje za laž i patnju.…
To je kao kad ćelav čovjek nosi periku: on se pod tom perikom osjeća „sigurno“ (relativno sigurno) jer je prikrio – ne svoju ćelavost, već svoju SLABOST. Međutim, nije njegova slabost to što je ćelav – sve je to prirodno… milijuni ljudi žive bez kose pa im ne smeta da budu zadovoljni sobom – već je njegova slabost to što PATI zbog te ćelavosti. A pati jer se osjeća manje vrijednim: ima „kompleks manje vrijednosti“. …I opet dolazimo do EGA, kao glavnog uzroka svih problema!…
Robujući EGU nikada nismo svjesni da: ISTINSKA SREĆA NIJE U „USPJEŠNOM“ PRIKRIVANJU SVOJIH SLABOSTI, VEĆ U NJIHOVOM – NADILAŽENJU!
Alakh Niranjan
Izvor: apsolutnaistina.com / 2012-transformacijasvijesti.com
Život je proces oslobađanja od vlastitog ega, ili oslobađanja od potreba. Da bismo uživali u alkoholu moramo biti oslobođeni ovisnosti o njemu. Užitak zahtijeva određenu distancu. Kada ideju vlastitog identiteta vezujemo uz objekt užitka tada gubimo sposobnost viđenja tog objetka kakav on zaista jest. Očekivanja i strah od neuspjeha guše entuzijazam. Iz tog razloga, uspjeti ćemo upravo kada se oslobodimo potrebe za uspjehom.
Dyske Suematsu
‘Sreća može izrasti samo iz vas samih i posljedica je vaše ljubavi. Kad postanete svijesni toga da vas ne može usrećiti nitko drugi i da je sreća posljedica vaše ljubavi, to postaje najuzvišenije majstorstvo Tolteka: Majstorstvo Ljubavi.’
Don Miguel Ruiz
Ako ne znam da znam, mislim da ne znam. Nešto zaboravimo, a onda zaboravimo da smo zaboravili.
R. D. Laing
