Vrištiš kada ti nešto ne dam. Šutiraš me i udaraš kada nije po tvom. Grizeš ostalu djecu. Nitko te od njih ne voli. Ti nikog ne voliš. Popuštam ti zato što nemam više snage boriti se s tobom, priznala je jedna majka.
Ispovijest majke koja djetetu ispunjava sve želje – poučna priča koja će mnoge osvijestiti po pitanju odgoja djece!
“Stajali su ispred nas na kasi.
– Ali ja žeeeelim autić..! – revao je mali iz sveg glasa.
– Nemam sad para. – rekla je tiho majka.
– Ali ja želim, želim, želim…! – ponavljao je. – Moraš mi kupiti!
Ljudi su se već počeli gledati između sebe.
– Kupi mu taj autić…! – doviknuo je netko iz reda.
– E, ja mu ga ne bi’ kupila pa da je još toliki… – rekla je starija gospođa iza nas.
– Gospođo, vidite koliki je red, i drugi ljudi čekaju. – oglasila je blagajnica i dolila ulje na vatru. Žena je pogledala u novčanik, a potom i u košaru.
– Koliko košta ta igračka..? – upitala je.
– 34 kune. – reče blagajnica.
Žena je ponovo otvorila novčanik.
– Ništa onda, uzet ćemo autić. – rekla je i izvadila iz košare prašak i omekšivač.
– Ovo stornirajte, molim vas.
– Ma, stornirala bi’ ja njega..! – dobacila je gospođa iz pozadine.
– A vidite da mu ne može ništa… – rekao je netko.
Ne mogu ti ništa, mislit će na putu do kuće. Odavno ti ne mogu ništa. I zato sad nemam kud. Gdje sam to pogriješila? Možda onda kada sam, pod temperaturom, ustala iz kreveta da bih te odvela u kino i potom razvezla sve tvoje prijatelje kućama? Ili onda kada sam otkazala druženje s prijateljicama da bih ostala s tobom i igrala monopol…? Ili onda kada nisam otišla na posao jer si plakao za mnom i rekao mi da se plašiš ostati sam? Možda onda kada sam počela ustati vikendom u šest ujutro jer ti voliš kad zajedno gledamo TV? Kada su se stvari promijenile? Kada smo zamijenili uloge? Koliko dugo to traje? I kada si počeo upravljati mnome? Kada je tvoje Ti zamijenilo naše Mi…?
Možda baš onda kada si rekao da ne voliš povrće i da nećeš jesti to što sam satima spremala. Možda baš onda kada sam ti dozvolila da umjesto juhe pojedeš čokoladu. Možda onda kad sam se osjetila krivom zato što ne provodim dovoljno vremena s tobom. Ili onda kada sam prestala bivati stroga i kada su granice između smiješ i ne smiješ izblijedjele.
Uostalom, dobili smo te kasno. Kako sam ti uopće mogla zabraniti bilo što, kad smo te čekali tolike godine?
I zato te štitim od druge djece u parku, zato svima govorim da si izuzetan, zato ti kupujem sve što poželiš, zato kažem Neću više – pa opet popustim. Zato govorim da si savršen, sine moj. Zato udaljavam od sebe svakog tko se usudi reći drugačije. Što oni znaju…? I otkud im pravo da kažu kako si razmažen i lijen…? Imat ćeš kad raditi, sad si dijete – i trebaš uživati. Uživaj. I da, potrebna ti je ta igračka.
Ako ja nisam mogla imati, zašto ti da se patiš…? Uostalom, ti si osoba, kao i ja. Tvoje se mišljenje također računa. Zašto da ti ne kažem da si najbolji? Cijeli zli svijet tamo vani jedva čeka da ti sruši samopouzdanje, mogu ti ga ja barem pomoći izgraditi.
Ponekad, dok noću ležim smoždena i zahvalna Bogu što si konačno zaspao, poželim da te probudim i da ti se izvinim. Da kažem – izvini što si postao centar mog svijeta, što se vrtim oko tebe kao što se zemlja vrti oko svoje osi. Izvini što je sve podređeno tebi. Izvini što ti toliko dopuštam. Sve mislim – ako je moje dijete sretno, i ja sam. A nisam. Nisi ni ti.
Ti si mali samoživi stvor. I baka kaže da si naporan i da smo ti previše dopustili. Jesmo. Svoje sam potrebe zanemarila, svoje želje gurnula u zapećak, u krevet odlazimo tek kad se tebi prispava, kuhamo samo ono što ti voliš, idemo na mjesta koja ti voliš, gledamo filmove koji se tebi sviđaju. Vrištiš kada ti nešto ne dam. Šutiraš me i udaraš kada nije po tvom. Grizeš ostalu djecu. Nitko te od njih ne voli. Ti nikog ne voliš. Popuštam ti zato što nemam više snage boriti se s tobom. Jači si, priznajem.
Kada narasteš, postat ćeš sebičan, nećeš znati dijeliti, nećeš trpiti kritiku, nećeš se znati nositi s teškoćama, možda se nećeš ni oženiti jer te nijedna neće htjeti trpjeti, poslove nećeš uspjeti zadržati, živjet ćeš sa mnom i jedva čekati da umrem i oslobodim ti stambeni prostor. Svoje ništa nećeš steći. Postat ćeš sve ono što nikada nisam željela da budeš. Onda ćeš stati pred mene i reći mi Ti si kriva, zbog tebe sam postao ovakav.
Ali, ja sam se trudila, reći ću. Ja sam pokušavala biti bolji roditelj od moje majke, mog oca. Ja sam davala sve od sebe. I samo da znaš, nisi bio lako dijete. Uvijek si tražio pažnju. I nije mi bilo lako usrećiti te. Znao si biti jako naporan, i bilo je trenutaka u kojima sam željela biti bilo gdje osim u tvojoj blizini. Bilo je trenutaka u kojima sam se zaključavala u kupatilo samo da ukradem minut-dva mira. Da me ne vučeš za suknju. Da ne tražiš. Ne zahtijevaš. Ne zapovijedaš. Ali sam svejedno, bila uz tebe.
Hrabrila te. Motivirala. Gledala da te sačuvam od svega lošeg. Čitala knjige o roditeljstvu, išla na tečajeve, činila sve da ti udovoljim, bila ti prvo prijatelj pa roditelj, išla uz tebe umjesto ispred tebe.
Točno je, nisam željela biti glavna, željela sam da budemo jednaki, ti i ja. Hvalila sam te, i kada nisam imala za što. Pratila te u stopu. Bdjela nad tobom. Radila tvoje domaće zadatke. Opravdavala ti satove. Potezala veze da te zaposlim. Birala ti djevojke, kasnije… Odbijala sam odlaziti na mjesta na koja nismo bili pozvani zajedno.
Nisam htjela biti kao one majke čija su djeca prepuštena sama sebi. Ti si bio prepušten meni i to mi je godilo. Plašila sam se da te ne izgubim, sine moj. Sve smo radili zajedno. Uvijek sam te pitala za mišljenje, plašila da te ne povrijedim, da ti čak ni nehotice ne učinim nažao.
Obožavala sam te. Klanjala ti se i prinosila žrtve. A sad…
Sad vidim da sam te trebala – samo voljeti.”
Daniela Bakić / Zelena učionica
