Život se ne događa sutra ni jučer, on postoji jedino u bezvremenom sada. Ukoliko postoji neka težnja, sada je vrijeme za učiniti taj neophodni prvi korak. Ego je taj koji uvijek peca neku odgodu. Duša djeluje, odmah i sada. Prečesto odlazimo s ovog svijeta s previše neizgovorenih riječi i nerealiziranih snova. Neka naša motivacija za činjenjem ne bude samo puki odgovor na vanjske rokove i pritiske. Umjesto toga, dozvolimo joj da dođe iznutra, kao manifestacija razumijevanja smisla, koji se skriva u poduzimanju određene akcije. Ako zaista želimo svjedočiti učincima neke akcije, onda ju nećemo oklijevati poduzeti. Baš suprotno, djelovanju koje nas očekuje ćemo pristupiti radosni, otvorenog srca i uma.
Uzbudljivo putovanje duhovnim učenjima doba Vodenjaka nas je dovelo do treće postaje, na kojoj je ispisano:
Kada dođe Vaše vrijeme, započnite, i sav će pritisak nestati. / When the time is on you, start, and the pressure will be off.
Čini mi se mudrim podijeliti ovu sutru na tri dijela pa ju tako detaljnije promotriti.
“Kada dođe Vaše vrijeme”
Kada dođe “naše vrijeme”, Saturnov prsten se stegne i život pred nas stavi nešto što jednostavno “treba” biti učinjeno. Ne ostavlja nam, pritom, (više) prostora za odgodu i promišljanje. Što je trebalo biti promišljeno- promišljeno je. Što god da je sazrijevalo- sazrelo je. Stigli smo na dionicu puta na kojoj se od nas traži djelovanje. I to ne bilo kakvo djelovanje- od nas se traži neposredno, vrlo smisleno i disciplinirano djelovanje.
Došli smo na ovaj svijet s jasnom svrhom, a naš boravak ovdje je vrlo limitiran. Na nama je da “zasučemo rukave”, kažemo ono što “treba biti” rečeno i učinimo ono što “mora biti” učinjeno. Iz tog je razloga naš zemaljski život ispunjen obavezama, a pred nas su postavljeni različiti vremenski rokovi. Kada tome ne bi bilo tako, moguće je da bismo neprestano lutali i prokrastinirali.
Iako na višim razinama odvojenost ne postoji, ovdje – na Zemlji, jasno poznajemo pitanje prostora i vremena. Razlog tome je jednostavan: našem umu je potreban taj kontinuum jer opaža i uči po principu razumijevanja odnosa između uzroka i posljedica. U ovoj dimenziji postojanja za sve postoji (pravo) mjesto i (pravo) vrijeme. Priroda funkcionira u ciklusima, a isti neopozivo prate i naš život, koji slijedi predvidljiv put rođenja-djetinjstva- mladenaštva- odrasle dobi- zrelosti i smrti. Upravo iz prolaznosti i limitiranosti našeg boravka ovdje, proizlazi duhovni zakon koji nas uči kako nam je naše vrijeme ovdje koristiti mudro.
“Naše vrijeme” je, dakle, goli trenutak ili, pak, razdoblje u kojem smo neodgodivo pozvani djelovati. U tom smislu, može biti da se u nama pojavi neka duboka čežnja da nešto započnemo ili finaliziramo. Druga je mogućnost da prepoznajemo postojanje neke neodgodive dužnosti ili jasnog vremenskog roka, koji dolaze izvana.
Nisu sve dužnosti i obaveze ugodne, lagane i profinjene. Postoje obaveze koje su sve, samo ne takve. Malo tko od nas uživa u čišćenju toaleta, polaganju ispita iz predmeta koji mu djeluje nezanimljivo ili u razgovoru s osobama koje se ne ophode ljubazno. Neke dužnosti na koje nailazimo, poput opraštanja od voljenih osoba ili prorade traumatskih iskustava, su čak i uistinu teške te, kao takve, predstavljaju univerzalni izazov svakom ljudskom biću.
Nerijetko, upravo ove – teške i neugodne, ali apsolutno neophodne i svrsishodne dužnosti, tendiramo ostavljati za sutra, idući tjedan, mjesec, neko drugo vrijeme… U stvari, mi bježimo u to fiktivno sutra, tražeći od njega nešto što nam ono jednostavno ne može ponuditi- činjenicu da će sigurno osvanuti i da će nam konačnom manifestacijom nečega čemu težimo u stvari donijeti ispunjenje za kojom tragamo.
Odgađamo, zbog nedostatka motivacije, percipiranog nedostatka emocionalne i duhove snage da se nosimo sa teškim sadržajima, nedostatka inspiracije, sredstava, vremena… Moguće je da se ne osjećamo dovoljno dobrima ili dovoljno spremnima. Anticipirane prepreke ili samo izazovi puta kojim nam je krenuti nas zastrašuju. Promjena je nesigurna i sklanja nas s poznatog terena koji je, kakav god bio, i dalje naš i dobro poznat, a to mu daje neku iluziornu prednost…
Kad se nađemo da oklijevamo, zapitajmo se:
Koji je pravi razlog mog odgađanja ispunjavanja xy dužnosti?
Što je to u meni, što me onemogućava da krenem?
Zašto si ne dozvoljavam živjeti svoje snove i činiti ono što iskonski želim?
Što to odbijam susresti, pogledati, razumjeti, nadići?
Treća sutra tako jasno upire prstom u one unutarnje blokade koje počivaju u još neosvijetljenim dijelovima naše podsvijesti, a kojima smo se dosta bavili u prethodnom tekstu.
Najveće prepreke činjenju prvog koraka su upravo strah od promjene i sumnja u vlastite sposobnosti. Nekada je to i tendencija da zadovoljimo druge, koji su za nas odsanjali koračanje nekim drugim stazama. Koji god bio razlog naše prokrastinacije, ako ne budemo spremni postupiti odmah, najvjerojatnije ćemo podleći traženju isprika i uvjeravanju svog racionalnog uma u njihovu pravovaljanost, a sve kako bismo ugušili osjećaj krivnje, koji će nam se nezaobilazno javiti.
“Tko neće, pronađe izgovor. Tko hoće, pronađe način.” – narodna mudrost
Prečesto trošimo nevjerojatne količine životne energije samo kako bismo pronašli izgovore, a svaki od tih izgovora nam izaziva duboku bol… Duša plače, u tišini. Odaslala je poruke, na koje smo se odabrali oglušiti. Ona ne poznaje želju, jer ne poznaje odgodu. Njoj je poznata samo čežnja. Njezino djelovanje je neposredno. Ona odmah čini ono što treba biti učinjeno.
“Započnite”
Prvi korak je najteži. Prethodi mu primanje poruke o tome kamo nam je uopće poći, a podrazumijeva i već spomenutu kultivaciju određene razine vjere – u naše vlastite sposobnosti, ali i u Svemir, koji će nas još jače podržati u onim trenutcima kada se one naizgled iscrpe.
Započnite – život se ne događa sutra ni jučer, on postoji jedino u bezvremenom sada. Ukoliko postoji neka težnja, sada je vrijeme za učiniti taj neophodni prvi korak. Ego je taj koji uvijek peca neku odgodu. Duša djeluje, odmah i sada.
U tom smislu, a bez obzira na prirodu obaveza kojima svjedočimo, ukoliko iste prepoznajemo kao nužne i svrsishodne, na nama je da im pristupimo- bez odgode. Umjesto da upadnemo u proces nepresušnog analiziranja, kalkuliranja i razmatranja svih mogućih ishoda te vizualizacije najgorih mogućih scenarija, na nama je da promislimo o adekvatnom prvom koraku (koliko god on malen bio) i jednostavno- započnemo.
“Ti samo počni presti vunu, a Bog će ti već poslati preslicu.” – narodna mudrost
Vođeni porukama duše, na nama je da sada i odmah poduzimamo potrebne mjere i jednostavno hodamo putem koji se pred nama otvara. Naši hrabri i odlučni koraci preobražavaju svako ono sumnjičavo “Kako?” u kristalno jasno “A taaako dakle!”.
Ako život od nas traži kretanje u određenom pravcu, na nama je da se odvratimo od svih potencijalnih privlačnosti prokrastinacije i jednostavno krenemo. Naravno da ćemo pritom biti blagi prema sebi pa samu brzinu i tempo putovanja prilagoditi svojim potrebama i mogućnostima. Što dulje oklijevamo, što dulje ostajemo – to nam je teže poći. Ono što je u nama jednom bilo protočna rijeka, postaje stara, ustajala bara.
A ako je to naš put, naš poziv, naše vrijeme, čemu sumnjati? Čemu se opirati?
Na nama je da skočimo. Netko je već raširio ruke i spreman nas je uhvatiti.
“I sav će pritisak nestati”
Pritisak postoji kako bi nas motivirao na promjenu. Takvi smo mi ljudi, preobražavamo se kada nam se izmakne tlo pod nogama i kada patnja, opet i iznova, snažno zatrese prozore malih, skučenih domova u koje smo se zatvorili.
Krenemo li – i energija će poteći. Život će nas gurati. Unutarnja napetost, krivnja i otpori će se slomiti, a pojavit će se neka nova, vrlo entuzijastična sila koja će nas gurati naprijed… Jednom, kada konačno krenemo, nam neće biti jasno zašto smo toliko dugo oklijevali. Put pred nama će izgledati potpuno prirodan, naš korak će biti lak i siguran, a naše djelovanje potpomognuto snagom cijelog Svemira. Znat ćemo što nam je činiti, a svaki sljedeći korak će nam se spremno razotkrivati…
S nestankom straha i sumnje, mi postajemo opušteni u svojoj biti, slobodni od pritiska koji izazivaju ideje prostora i vremena. Ne razmišljamo o prošlosti, kriveći se što taj korak nismo poduzeli tada, razumijevajući da tada još nije došlo naše vrijeme. Ne razmišljamo ni o budućnosti, koja će donijeti neke savršene okolnosti za poduzimanje tog koraka. Umjesto toga, mi poduzimamo trenutnu akciju, a naše djelovanje je prirodno, lako i protočno.
Ono je čista manifestacija ljubavi u nama. Sjeme namjere, koje je palo na plodno tlo u nama, nam daje divne plodove, koje smo spremni dijeliti s drugima. Služeći se svojom unutarnjom snagom, mi bez većih poteškoća manifestiramo i održavamo svoje pothvate, koliko god oni mali ili veliki bili.
Prečesto odlazimo s ovog svijeta s previše neizgovorenih riječi i nerealiziranih snova. Neka naša motivacija za činjenjem ne bude samo puki odgovor na vanjske rokove i pritiske. Umjesto toga, dozvolimo joj da dođe iznutra, kao manifestacija razumijevanja smisla, koji se skriva u poduzimanju određene akcije. Ako zaista želimo svjedočiti učincima neke akcije, onda ju nećemo oklijevati poduzeti. Baš suprotno, djelovanju koje nas očekuje ćemo pristupiti radosni, otvorenog srca i uma.
Činimo sada, koliko možemo. Ulijmo cijelo svoje srce u ono što radimo i vjerujmo! Naše najbolje je uvijek dovoljno, koliko god ono variralo. Svi naši napori su prepoznati, a bogate nagrade ne prestaju putovati u našemu smjeru. Dočekajmo ih širom otvorenog srca!
U trenutcima straha i sumnje, koji nas navode na oklijevanje, dana nam je sljedeća mantra:
Gobinday – Onaj koji te održava.
Mukanday – Onaj koji te oslobađa.
Udaaray – Onaj koji te uzdiže.
Apaaray – Onaj koji te vodi (preko ovog svijeta).
Hareeang – Onaj koji uništava.
Kareeang – Onaj koji sve stvara.
Nirnaamay – Onaj koji je iznad imena i kategorizacija.
Akaamay – Onaj koji je iznad želja.
U idućem tekstu se bavimo četvrtom sutrom doba Vodenjaka, koja prstom upire u nužnost kultivacije suosjećanja.
Grlim Vas!
Ana Matorić/zagrljaj-cjelovitosti.com
