Senzacionalističke internet stranice su pune neznanstvenih mišljenja o reinkarnaciji, koje svakodnevno donose “uzbuđujuće nove dokaze.” Tržište se sve više i više zagušuje teorijama koje tvrde da govore “pravu istinu o prošlim životima.” Ali, kome vjerovati? l u što vjerovati? Mogu li “National Enquirer” i druge slične publikacije ili internetski portali biti prihvaćeni za autoritete o reinkarnaciji.
Izvantjelesna iskustva su jedan od dodirnih vidova reinkarnacije kojem je dan široki publicitet. Dok mnoga od tih izvantjelesnih izvješća mogu biti istinita, ona nam ne daju uistinu nikakve nove informacije. Izvješća o takvim događajima mogu pomoći da se čitatelji uvjere da zaista postoji druga realnost s one strane tijela – svjesnost tj. duša. Ali tu nema ničeg novog, jer to znanje je već bilo dostupno godinama.
Vede objašnjavaju da je svjesnost simptom duše, pa stoga postoji odvojeno od tijela. Živo biće, koje je dobilo svoje sadašnje tijelo zbog svojih prošlih djela, može okončati posljedice tih djela u ovom životu, ali to ne znači da se oslobodilo robovanja materijalnim tijelima. Čak i na osnovu površnog izučavanja više od pet tisuća godina stare Bhagavad-gite i drugih vedskih klasika, postojanje duše zasebno od tijela postaje očito. Studentu vedske znanosti nije iznenađujuće čuti da duša, nošena suptilnim tijelom (sastavljenim od uma, inteligencije i lažnog ja), može tokom snova i iskustava na rubu smrti privremeno otići s one strane materijalnog tijela. Lažni ego znači prihvaćanje tijela za osobeno biće. Osjećaj “ja jesam” je ego, ali kada duša postane uprljana ili uvjetovana materijom, poistovjećuje se s tijelom i misli da je proizvod materijalne prirode. Kada se osjećaj osobenog bića odnosi na stvarnost, ili dušu, to je pravi ego.
Stvarno izvanvantjelesno iskustvo
Izvantjelesna iskustva nisu toliko neobična, svatko ih je imao, jer snovi nisu ništa manje od toga. Tijekom spavanja silazimo u stanje sna kada naše suptilno tijelo (sastavljeno od uma, inteligencije i ega) napušta grubi oblik i doživljava drukčiju stvarnost na suptilnoj ravni. Suptilno tijelo je vozilo koje u trenutku smrti nosi dušu iz jednog tijela u drugo, novo tijelo. Sasvim obična vrsta izvantjelesnog iskustva je potkrijepljena dokazima u slučajevima bliske smrti kada su ljudi opisivali kako im se činilo da lebde iznad svojih vlastitih tijela na mjestu udesa ili iznad operacijskog stola, promatrajući svoja vlastita tijela, bez osjećaja bola, ili neugodnosti , iako su već bili proglašeni klinički mrtvima. Čak i prilikom neaktivnosti grubog tijela, suptilno tijelo je aktivno. Kao što je već rečeno, suptilno tijelo nas ponekad nosi u snovima dok naše grubo tijelo spava u krevetu. Sličan fenomen se događa kada tokom dana krenemo na mentalna putovanja kao u snovima na javi.
U posebnim okolnostima, tokom bliskog dodira smrti, ljudi dolaze u stanje koje su istraživači označili kao “iskustvo na rubu smrti” (INRS). U nekim slučajevima se mogu koristiti i ITI i INRS termini. Tokom INRS-a, suptilno tijelo, često lebdi iznad grubog oblika. Pošto je duša elementarni princip života – suština samog života – ona može promatrati tijelo kome pripada. Može vidjeti, čuti, mirisati, baš kao da posjeduje sve fizičke sposobnosti tijela. Kada tokom INRS-a suptilno tijelo lebdi iznad grubog oblika, tijelo se može usporediti s automobilom kojem je motor ostao upaljen. Vozač je na trenutak izašao, ali ako se ne vrati, auto će potrošiti gorivo i motor će prestati raditi. Slično tome, ako se duša ne vrati i tokom INRS-a ponovno spoji s tijelom, osoba umire, a suptilno tijelo nosi dušu u drugo fizičko tijelo da otpočne novi život.
Ova činjenica predstavlja osnovne principe objašnjenja kroz vedsku literaturu. Jedan od najpoznatijih i često citiranih stihova iz Bhagavad-gite nam kaže da kao što mi u ovom tijelu neprestano prelazimo faze razvoja od dječaštva do mladosti i starosti, tako i duša na sličan način prelazi u drugo tijelo prilikom smrti. Tokom svog života mi i ne znajući stvaramo suptilni oblik našeg slijedećeg fizičkog tijela. Baš kao što gusjenica puzi hvatajući se za naredni list prije nego što napusti onaj na kojem se nalazi, čovjek počinje pripremati svoje novo tijelo prije nego napusti sadašnje. U trenutku stvarne smrti duša se seli u novo tijelo ostavljajući u beživotnom stanju tijelo koje je nastanjivala. Da bi duša postojala nije joj potrebno tijelo, ali bez prisustva duše, tijelo nije ništa više od leša. Taj prelazak duše iz jednog tijela u drugo je ono što nazivamo – reinkarnacijom. Iako se čini da stotine zabilježenih INRS-a daju dovoljno dokaza da um i duša mogu postojati dok su odvojeni od tijela, INRS-i nam ne pružaju nikakvo određeno obavještenje o konačnom odredištu duše prilikom smrti. Prema tome, dok nam literatura o iskustvima na rubu smrti može pružiti neke osnove za prihvaćanje reinkarnacije, ona ipak, s druge strane, i dalje ostavlja čitatelje poprilično neobavještene o istinskoj prirodi reinkarnacije i sudbini duše nakon iskustva smrti.
Hipnoza regresijom
Izvjestan broj popularnih knjiga o reinkarnaciji se usredsređuje na hipnozu regresijom, prilikom koje se ispitanici navodno prisjećaju detalja iz prošlog ili prošlih života. Jedna takva knjiga, “Potraga za Bridey Murphy”, tokom pedesetih je postala pravi bestseller. Izlazila je u nastavcima u više od pedesetak novina i širom svijeta je poprimila pravu vrstu senzacije. Knjiga je postala prototip za cijeli žanr brošura o prošlim životima koje su se pojavile u godinama nakon nje. Takve knjige i danas uživaju nešto malo popularnosti. Ali ova literatura o reinkarnaciji samo dodiruje površinu stvari, dajući nam nejasnu sliku o suštini i biti problema. Ponekad nas takva vrsta uvida može zbuniti i zavarati.
U “Potrazi za Bridey Murphy”, autor, vrsni hipnotizer, regresijom vraća svoju srednjovječnu američku ispitanicu, gdu. Virginiju Tighe, u njenu posljednju “inkarnaciju”, u kojoj ona tvrdi da je djevojka po imenu Bridey Murphy, koja se 1798. rodila u Irskoj, gdje je proživjela svoj cijeli život, da bi umrla u Belfastu u dobi od šezdeset šest godina. Pod hipnozom, gđa Tighe iznosi detalje o Brideyinom domu iz djetinjstva, navodi imena roditelja, prijatelja i rođaka, i govori mnoge druge pojedinosti iz svog “prošlog života”. U knjizi se kaže da je Bridey prilikom smrti otišla u “duhovni svijet”, a potom se ponovno rodila 1923. god. u Americi, kao Virginia Tighe. Istraživači su mogli provjeriti neka od obavještenja koja je gospoda Tighe iznijela o Bridey Murphy, ali takoder su otkrili i sličnosti izmedu djetinjstva gđe Tighe i djetinjstva Bridey Murphy kojeg je ona opisala pod hipnozom. Na primjer, istraga je otkrila da je gđa Tighe, kada je imala četiri godine, živjela s tetkom preko puta kuće u kojoj je stanovala žena po imenu Bridey Murphy. Kao rezultat, priča o Bridey Murphy još uvijek izaziva žestoke rasprave i obavijena je velom kontroverzi i protumišljenja.
Pogrešna zaključivanja
Iz ovog i mnogo drugih slučajeva, možemo shvatiti da čak i najdetaljnija sjećanja iz “prošlih života” mogu biti događaji iz ispitanikovog djetinjstva. Psiholozi koji izučavaju ove slučajeve uzrokuju hipnotička stanja u kojima ispitanici iznose uvjerljive, ali ipak fiktivne priče o svojim “prijašnjim inkarnacijama”. To ne znači da su sve hipnotički potaknute priče o “prošlim životima” izmišljotine, ali razdvajanje istinskog sjećanja od nesvjesnih fantazija zahtijeva veliki napor i gotovo je nemoguće izvediva. Ne samo da se sjećanja iz djetinjstva oživljena hipnozom mogu pogrešno smatrati prošlim životima, već se također i bilo koja misao, sjećanje na priče koje su se čule u djetinjstvu, knjige koje su se pročitale u prošlosti, ili čak čisto imaginarne epizode i iskustva, mogu pogrešno uzeti za stvarno iskustvo prošlog života. Prema tome, prilaz reinkarnaciji pomoću hipnoze regresijom često vodi preko nesigurnog terena.
Slijedeća uobičajena zabluda kod regresije u prošle živote tiče se neobjašnjive praznine između sadašnjeg života i posljednje inkarnacije. Na primjer, ispitanica koja je mislila da je Bridey Murphy, tvrdila je da je u svom prošlom Životu umrla 1864.god. ostavljajući period od 59 godina između svoje “slijedeće inkarnacije” u kojoj se rodila kao Virginia Tigh. Knjiga stavlja do znanja da je tokom tog perioda duša Bridey Murphy živjela u “duhovnom svijetu”.
Samospoznate osobe
Prema procesu reinkarnacije, poučavanoj u Vedama, saznajemo da je to potpuno nemoguće. Stvarni proces reinkarnacije se ogleda u tome da duša, nakon što prilikom smrti napusti materijalno tijelo, ulazi u drugu maternicu u nekoj živoj vrsti unutar ovog ili drugog svemira, već kako joj to odredi materijalna priroda ili naloži nepromjenjivi zakon karme. Nakon smrti, beztjelesna duša, koja je neometana fizičkim tijelom, može putovati brzinom uma. Prema tome, između napuštanja jednog tijela i ulaska u drugo, protekne beznačajno malo vremena.
Međutim, samo potpuno samospoznate duše mogu dostići duhovni svijet koji je iznad kruga reinkarnacije. To nije moguće običnoj duši, koja je iz života u život uvjetovana boravkom u materijalnom svijetu. Međutim, svaka duša posjeduje moć da dostigne duhovni svijet nakon što se podvrgne neophodnim duhovnim aktivnostima koje joj to omogućuju. No, gđa Tigh nije bila niti približno tako napredna osoba. To zaključujemo iz opisa njezinih aktivnosti u posljednjem životu.
U Vedama se napominje kako se duhovno napredna osoba nikada više, po napuštanju tijela, ne rađa u ovom materijalnom svijetu već dostiže vječno, duhovno prebivalište. Zapravo, samo velike duše, koje su “yogiji puni predanosti”, više se nikada ne vraćaju u ovaj privremeni svijet, jer su dostigli najviše savršenstvo. Zakoni karme i reinkarnacije su tako savršeno uređeni da je već prilikom smrti svakog materijalnog tijela priroda pripremila, točno prema dušinoj nagomilanoj karmi, drugo odgovarajuće materijalno tijelo u koje će umrla duša ući i ponovno se roditi. Samospoznata duša koja ulazi u vječni, duhovni svijet, svakako neće imati obavezu niti želju da se opet pojavi u ovom privremenom materijalnom svijetu rađanja, smrti, bolesti i starosti.
Eksperimenti o reinkarnaciji
Pristup reinkarnaciji putem regresije povremeno daje dokaze da je ista duša nastanjivala različita tijela u različitim vremenima, i to znanje je svakako od pomoći. Mnogi objavljeni slučajevi potvrđuju da su obavještenja o “prošlim životima”, koja otkrivaju hipnotizirani ispitanici, neobično točna. Ponekad ove hipnoze regresijom na vidjelo iznose duboko proživljenje događaje u koje je teško posumnjati. Istraživanja Iana Stevensona u SAD-u i Petera Ramstera u Australiji, obuhvaćaju eksperimente o reinkarnaciji koji su približno potkrijepljeni dokazima (u mnogim slučajevima bili su uključeni nezavisni promatrači kako bi se osigurao pošten pristup). Vrijedno je spomenuti da su neki od njihovih ispitanika tečno govorili jezike s kojima su, bilo je dokazano, imali neznatnog ili nikakvog dodira u svojim životima. Nekolicina ih je čak govorila starim dijalektima koji više nisu postojali, ali za koje se znalo na osnovu povijesnih zapisa. Neki od ispitanika su Ramstera i nezavisne promatrače odveli do udaljenih prebivališta u stranim zemljama u kojima ti ispitanici nikada prije nisu bili. U nekoliko slučajeva su te zgrade ili njihovi ostaci točno odgovarali ranijim navodima ispitanika o njihovim “domovima iz prošlih života” , navodima koji su snimljeni na trake u Ramsterovom uredu prije nego što su njegovi ispitanici otišli u inozemstvo da otpočnu s fazom provjere eksperimenata.
Čini se da nas ova vrsta brižljivo i znanstveno provedenih eksperimenata gotovo neosporno vodi do zaključka da reinkarnacija mora postojati u nekom obliku. Na žalost, oni nam ne pružaju nikakvo dublje znanje o tome kako se seljenje duše stvarno odvija. Prema tome, pristup reinkarnaciji putem regresije je, u najboljem slučaju, početni pokušaj da se objasni vrlo složeni fenomen. Povrh toga, senzacionalizam, pretjerano pojednostavljenje, pa čak i biznis, koji toliko obavijaju sve ove eksperimente (od kojih većina nije znanstveno provedena), ozbiljno ograničavaju metode regresije kao održiv izvor informacija o bezbrojnim zamršenostima reinkarnacije.
Jednom čovjek – uvijek čovjek
Druga popularna izmišljotina o reinkarnaciji iznosi tvrdnju da se duša, kada jednom dostigne ljudski oblik, u narednom životu uvijek vraća u ljudsko tijelo, nikada se više ne reinkarnirajući u niže vrste. Mi se možemo reinkarnirati kao ljudi, ali se možemo vratiti i kao psi, mačke, svinje ili još niže vrste. Međutim, duša, usprkos ulasku u viša ili niža tijela, ostaje nepromijenjena. U svakom slučaju, vrsta tijela koje dobijamo u svom slijedećem životu biti će određena vrstom svjesnosti koju sada razvijamo i nepromjenijivim zakonom karme. Nigdje ne postoje znanstveni dokazi iz spisa za “jednom čovjek, uvijek čovjek” mišljenje, koje je u suprotnosti s istinskim principima reinkarnacije.
Smrt nije bezbolni prijelaz
Knjige koje pružaju ružičastu sliku o smrti i uvjeravaju čovjeka u ljudsko rođenje u narednom životu, pogibeljno navode na pogrešno mišljenje. Autori pokušavaju prikazati smrt kao lijepi, bezbolni prijelaz, jednu mogućnost da se doživi uzdizanje i da se napreduje u novije i više dimenzije svjesnosti i spokoja. Većina pomodnih teoretičara reinkarnacije bi htjeli da vjerujemo kako ćemo nakon kratkog perioda kozmičkog sna, dožvjeti topao, plutajući osjećaj, dok duša bude lagano napredovala ka svom slijedećem ljudskom tijelu. A onda, kaže nam se, ulazimo u toplu ljudsku maternicu, gdje, zaštićeni od okrutnih vanjskih elemenata, ležimo udobno savijeni do trenutka svog izlaska, napokon se oslobađajući utočišta svoje majke. Sve to lijepo zvuči, ali okrutna istina je da su rođenje i smrt grozna i bolna iskustva.
Veliki mudrac Kapila Muni obavještava svoju majku o istinskoj prirodi iskustva smrti i govori kako u tom bolesnom stanju, čovjekove oči postaju iskolačene zbog pritiska zraka iznutra, a žlijezde ispunjene sa sluzi. Umire vrlo dirljivo, u velikoj boli, bez svijesti. Duša se tako navikne na život u tijelu da je u trenutku smrti zakoni karme moraju iz njega silom izvući. Baš kao što nitko ne voli da bude izbačen is svoga doma, duša se prirodno opire izbacivanju iz materijalnog tijela.
Čak će i najsićušniji insekti pokazati izvanredne sposobnosti i tehnike za izbjegavanje smrti kada su im životi ugroženi. Ali, kao što je smrt neminovna za sva živa bića, tako su isto neminovni i strah i bol koji s njom idu. Vedska literatura nas obavještava da jedino samospoznate, oslobođene duše, posjeduju sposobnost da dožive smrt bez tjeskobe. To je moguće zato što su takve visoko uzdignute osobe potpuno odvojene od svojih privremenih tijela, utemeljene u znanju da su duhovne duše s vječnim nematerijalnim postojanjem, neovisne o svim materijalnim tijelima. Takve velike duše ostaju u stanju neprekidnog duhovnog blaženstva i u trenutku smrti nisu zbunjene tjelesnim promjenama. Ali, roditi se u materijalnom svijetu, također, nije laka stvar. Ljudski fetus mjesecima leži stješnjen u tami maternice, neprestano uzdrmavan naglim pokretima i osjećajući stalan pritisak uslijed boravka u posteljici ili vreći, koja obavija tijelo u maternici. Rođenje je tako bolno, kažu Vede, da taj proces briše sva sjećanja iz prošlih života koja je osoba mogla zadržati.
Ljudsko rođenje je veliki dar
Vedska literatura objašnjava da je ljudsko rođenje zapravo vrlo rijetko. U teorijama o reinkarnaciji kako su opisane u popularnoj literaturi, treba vidjeti ono što one jesu: vjerovanja, mišljenja, pretpostavke i špekulacije. Fizičkim svemirom vladaju zakoni. Druga grupa zakona vlada suptilnim svemirom, uključujući i zakone o seljenju duše i karmi. Stvarni proces reinkarnacije se odvija pod tim suptilnim, ali strogim zakonima prirode opisanim u Bhagavad-giti i stotinama drugih vedskih knjiga. Ti zakoni nisu nastali hirovito, već funkcioniraju pod upravom Vrhovnog upravitelja.
Pomodna mišljenja o reinkarnaciji mogu biti zabavna i dopadljiva, ali naše vlastite sudbine su isuviše važne da bismo vjerovali u lakoumne, pojednostavljene, neprecizne i pogrešne spekulacije, bez obzira kako nam se atraktivne i dopadljive one činile. S druge strane, vedska literatura već tisućljećima pruža praktično, razumljivo i korisno znanje iz znanosti o reinkarnaciji. Ta mudrost inteligentnim osobama omogućuje da se uzdignu u viša stanja svjesnosti i na kraju potpuno izađu iz beskrajnog kruga rađanja i umiranja. To je pravi cilj ljudskog života.
