Na osnovu najstarijih vjerovanja i mnogih suvremenih tumačenja u tijeku mnogih tisućljeća svi mi ćemo se reinkarnirati bezbroj puta kao sveci i grješnici, bogati i siromašni, muškarci i žene. Boja kože bit će nam bijela, crvena, crna, žuta, a prema nacionalnosti ćemo biti sve – od Kelta i Babilonaca, Polinežana i Azerbejdžanaca, preko Indijaca, Azteka, Tibetanaca, Kineza, Portorikanaca i Saksonaca.
Umrijet ćemo na razne načine
Umrijet ćemo na razne načine: u kolijevci, na bojnom polju, u vlastitoj kući ili u staračkom domu. U svim tim raznim inkarnacijama doživljavat ćemo sve što je čovjeku dato – tugu i radost, uspjehe i poraze, ljubav i mržnju, sve dok postupnim samoosvješćivanjem i samorealizacijom ne postanemo “pravi ljudi” i poput Gautama Buddhe više ne moramo biti uključeni u ciklus rođenja, smrti i ponovnog rođenja.
Koliko će ovaj proces samorealizacije i oslobođenja trajati, ovisi od nas samih i od toga kakvu smo karmu, dobru ili lošu, navukli na sebe. Neki zagovarači spominju tzv. “Veliku godinu”, vrijeme koje je potrebno da Zodijak prijeđe kompletan put oko svih sazviježđa – oko 25.000 godina. Hindusi, koji ovaj ciklus nazivaju kalpa, smatraju kako je taj ciklus daleko duži.
Teozofi, koji su svoje ideje zasnivali na drevnim indijskim učenjima, slažu se s tom konstatacijom. Oni smatraju kako je naš stalni ciklus reinkarniranja dio općeg procesa spiritualne evolucije cijeloga svemira. Prema njima, ljudi nikada ne mogu prevladati potrebu za novim iskustvima, pa je i ciklus reinkarniranja beskrajan.
Većina religija u kojima je reinkarnacija dio doktrine, smatra kako proces teče baš ovako. Svaki put na početku ciklusa Bog stvara novu garnituru duša: nevinih, čistih i neiskusnih, koje žive kao u rajskom vrtu. Ali kako im životi rastu, one postaju sve ovozemaljskije, više materijalističke i sve više odvojene od Boga, sve dok na vrhuncu otuđivanja potpuno ne utonu u materijalizam. Iako su tada sasvim udaljene od Boga, u njima je još uvijek skrivena božanska iskra koja ih je pradavno i stvorila. Njihov zadatak u drugom dijelu ciklusa sadržan je u tome da u sebi razvijaju ovu “božanstvenost” sve dok ona ne prožme cijelo njihovo biće, kada se ponovno mogu sjediniti sa svojim Tvorcem.
Evolucija materije i evolucija duha
Sličnu paralelu imamo u procesu materijalne evolucije. Naš Sunčev sustav, na primjer, prema teoriji suvremenih znanstvenika, nastao je iz praiskonskog oblaka plina, u kome su atomi lebdjeli slobodni i “nevini”. Zatim se postupno, zbog djelovanja sile gravitacije, ovi atomi zbijaju u materijalne oblike iz kojih se stvaraju minerali i metali. Tada se događa jedan nevjerojatan događaj. “Razvijeniji” atomi pretvaraju se u molekule, koji na određenom stupnju razvijaju sposobnost reproduciranja vlastite kopije i tako se rada život na Zemlji. Molekuli postaju stanice, a stanice postaju organizmi i tijela. Od pojedinačnih tijela nastaju ljudske zajednice.
Naravno, lako je shvatiti kako je ova analogija pomalo nategnuta i na labavim nogama, ali je interesantno kako evolucija materije ide prema sličnoj logaritamskoj vremenskoj skali kao i evolucija duha. Od Big banga obje evolucije su u početku vrlo spore, zatim postaju sve brže i na kraju se strahovito ubrzavaju. Ovo ubrzanje obuhvaća i sve brojniju pojavu ljudskih života na Zemlji. U divljim i nomadskim danima prapovijesti, život se jedva mijenjao od jednog tisućljeća do drugog. Duše su se polako utapale u zemaljski život, s dugom pauzom između dvije uzastopne inkarnacije, koja im je bila potrebna kako bi se oporavile od šoka zbog ulaska u tjelesni svijet. Pored toga, budući da je individualnost jedva bila razvijena, određeni broj novooblikovanih duša mogao se inkarnirati u istom tijelu, u kome su dijelile hranu, zrak i način života, jer još uvijek nisu bile spremne za osobno, tj. personalizirano iskustvo.
Međutim, danas je situacija sasvim drugačija i svatko tko je sada živ ide putem individualne samorealizacije. Čak i urođenici, koji još uvijek žive u kamenom dobu na Novoj Gvineji ili u Amazoniji, imaju jasno razvijenu individualnost, s više izbora i problema nego ikada prije. Također, danas na Zemlji ima više ljudi nego ikada u poznatoj povijesti. Svaka duša želi, ako je moguće, biti na na našem planetu u tijeku ovoga vijeka, zbog strahovitog ubrzanja u spiritualizaciji svijesti i nitko ne želi propustiti ovu priliku (Indijci ovaj period nazivaju Zlatnim dobom).
Zemljska osobnost je samo dijelić naše prave osobnosti
Prije nego što razmotrimo obrazac individualnog razvoja iz jedne inkarnacije u drugu, moramo objasniti neke termine koji se tu upotrebljavaju. Naša duša je vječiti životni oblik kojeg pokušavamo evoluirati. To je svakako daleko veći i kompleksniji entitet nego što itko od nas shvaća, jer u sadašnjoj inkarnaciji dolazimo u kontakt samo s njenim malim dijelićem. U svakom životu rađamo se s određenom osobnošću, koja se sastoji od nekih elemenata matrice duše, kao što na primjer glumac koristi neke – ali ne i sve – kvalitete svoje osobnosti kako bi izrazio neki lik na pozornici. Samo nekolicina visoko samospoznatih osoba ima bliski kontakt između svoje zemaljske osobnosti i svoje vječne duše. To su obično yogiji, sveci, proroci i one rijetke osobe visokog etičkog integriteta za koje osjećamo kako imaju dodatne bogate dimenzije u svojim osobnostima.
Naša osobnost, iako je prisutna od rođenja, može se razvijati isključivo kroz sam život. Ona napreduje – ili nazaduje – zavisno od toga kako reagira na životne okolnosti u kojima se nalazi. Sve što nam se u životu događa – sretne i nesretne prilike – samo su lekcije koje trebamo svladati na putu ka savršenstvu i oslobođenju. Kada umremo, cjelokupno iskustvo se destilira i koncentrira te ulazi u sklop naše vječne duše čiji je izvanjski omotač suptilno tijelo koje se sastoji od lažnog ega, inteligencije i uma. Ništa nije izgubljeno.
Zapravo, sva iskustva iz prijašnjih života određuju kakvu će strukturu imati naša sadašnja inkarnacija. Svaka osoba ima tendenciju razviti određen suptilni oblik, izvanjsku površinu koja je očigledna i lako uočljiva svakome tko nas poznaje. To je naš lažni ego, ahankara. Svi smo mi zaljubljeni u svoj ego. On sadrži nekritičku i idealiziranu sliku koju imamo o sebi, način na koji zamišljamo sebe i lik kojeg želimo predstaviti svijetu.
Kada nam tijelo umre, ego ne umire zajedno s njim. Uz njega, inteligenciju i um, ono što preživljava kao sastavni i integralni dio nas naziva se jiva-atma, duša, onaj istinski unutarnji dio naše osobnosti kojeg možemo nazvati našim pravim Ja.
Duh i psiha
Postoji i jedan drugi način, kojeg zagovaraju određeni autori, uz pomoć kojeg možemo promatrati našu dušu i našu osobnost. Njih oblikuju dvije vrste suptilne materijalne energije koju možeme nazvati Duh i Psiha. Duh je muški, jang načelo našeg života, koji nije prerogativ samo muškarca. Svako živo biće načinjeno je od isprepletenog djelovanja Duha i Psihe, a Psiha je, suprotno Duhu, žensko ili jin načelo. Opća sklonost muškaraca, bar do vremena ravnopravnosti žena i feminističkih pokreta, bila je razvijanje njihovog Duha, dok su žene prvenstveno razvijale Psihu. Naravno, treba shvatiti kako je ovo samo generalizacija s mnogim izuzecima. Ni na koji način Duh nije superiorniji od Psihe. Duh i Psiha uzajamno se dopunjuju i da bismo postali cjelovita osoba moramo razvijati i jedno i drugo.
