Sve naše nevolje u ovom svijetu potječu od materijalnog tijela kojeg posjedujemo. Stoga nije teško zaključiti kako je to fizičko tijelo samo po sebi problem. Iako je naše pravo jastvo duša koja prebiva unutar grubog i suptilnog tijela, iz razloga zbog kojeg smo prihvatili ova tijela kao omotač koji prekriva naše pravo jastvo, moramo trpjeti razne tjelesne nevolje. Budući da se duhovna duša i tijelo uvijek razlikuju, postavlja se logičko pitanje osjeća li savršeno samospoznata osoba tjelesnu bol?
Tijelo je podložno bolestima i mi ih u životu ne možemo izbjeći. Međutim, ako se ne poistovjećujemo s tijelom, onda nas bolest neće odviše zabrinjavati. Pretpostavimo da dva čovjeka sjede u vrlo luksuznom automobilu. Ako se automobil na neki način ošteti, njegov će se vlasnik zbog toga rastužiti, ali ne i druga osoba, njegov suvozač, iako oboje sjede u istom automobilu. Što je razlog tome? Vlasnik je potišten jer se oštećenje njega osobno tiče – no njegova prijatelja to ne dira toliko. Koji je uzrok vlasnikove potištenosti? Njegovo vlasništvo. Vlasnik je zaokupljen onim što posjeduje: “O, moj je automobil uništen!” Međutim, na njegova prijatelja to ne utječe jer nema osjećaj vlasništva.
Upravo stoga Isha Upanishada (Mantra 1) nam na toliko mjesta govori o vlasništvu. U njoj se vodi rasprava baš kao na sudu o vlasništvu nad ovim materijalnim svijetom. Tako se kaže kako je Bog vlasnik i upravitelj svega živog i neživog u svemiru. Zato trebamo prihvatiti samo ono što nam je potrebno – stvari koje su nam namijenjene. Ostale stvari, znajući dobro kome pripadaju, ne bismo trebali prihvatiti. Na isti način tijelo se razlikuje od duše, upravo kao automobil od vlasnika. Kada spoznamo da ne posjedujemo ovo materijalno tijelo, svi naši problemi odmah će nestati. Dakle, u pitanju je naša svjesnost
Bhagavad-gita (2.16) napominje kako su oni koji su vidjeli istinu zaključili da nepostojeće, materijalno tijelo nije trajno i da vječno postojeće, duša, nije podložna promjeni. Oni su to zaključili proučavajući prirodu i jednog i drugog. Onaj tko posjeduje ovo znanje u potpunosti je nevezan za svoje tijelo. Ta se osoba prestala poistovjećivati s tijelom i iako se ponekad može razboljeti, ona će jednostavno reći: “Sada je tijelo bolesno i treba ga izlječiti. Učinit ću dakle ono što je neophodno.”
Ono što je bitno napomenuti jest da se ovdje radi o razvoju svjesnosti jer onaj tko nije uznemiren srećom i nesrećom, tko je postojan i u sreći i u nesreći, dostojan je oslobođenja. Sreća i nesreća, bolest ili zdravlje, popratne su pojave materijalnog života. Trebamo ih naučiti podnositi na način koji nam je preporučen u Bhagavad-giti. Dolazak i odlazak sreće i nesreće u našem životu nikada ne možemo spriječiti. Upravo iz tog razloga trebamo biti odvojeni od materijalističkog načina života i samim tim staloženi u sreći i nesreći. Obično se radujemo kada dobijemo nešto poželjno i tugujemo kada to izgubimo. No, ukoliko smo utemeljeni na duhovnom položaju, te nas stvari neće uznemiravati. Da bismo dostigli tu razinu, trebamo se odlučno predati duhovnom životu i njegovom konačnom cilju – spoznaji Apsolutne Istine.
U Bhagavad-giti (13.13) je rečeno: “Sada ću ti objasniti predmet znanja. Tim ćeš znanjem okusiti vječnost. Brahman, duh, koji nema početka i koji je podređen Meni (Bogu), leži iznad uzroka i posljedica materijalnog svijeta.” Stih 2.72 nadodaje da je to duhovni, božanski život. Onaj tko ga dostigne više nije zbunjen, te ako ostane utemeljen u njemu čak i u trenutku smrti, može ući u Božje carstvo.
Krunoslav Đurđević
