Stavila sam navodnike na izraz “rad na sebi” jer to podrazumijeva da s nama nešto nije u redu. Da treba nešto popraviti. A to je tako daleko od istine. Jer nije stvar u popravljanju već u uklanjanju viška koji smo si nagomilali kroz život.
Widget not in any sidebars
Svi vi koji ste započeli proces osvještavanja ili bolje rečeno – svi koji ste počeli svjesnije živjeti znate da treba “popraviti” ovaj ili onaj dio života. Dijelove života za koje smo svjesni da nam ne idu najbolje. Obično se to svede na dvije glavne teme – financije i/ili odnosi.
U prijevodu – mislimo da bismo bili sretni pod uvjetom da imamo puno novaca ili pod uvjetom da se netko drugi promjeni ili da se mi osobno dokažemo nekome da smo sjajni.
Sigurno znate neku osobu koja Vas sa lakoćom izbaci iz takta. Naporna je, dosadna, kritizira Vas, viče na Vas, ogovara Vas, ne sluša Vas a Vi joj govorite, za njezino dobro, sve savjete da ona bude sretna, a samim time i Vi. Gledate tu osobu, sasvim svejedno da li je to suprug ili supruga, roditelj, dijete, kolega, rođak, prijatelj. Gledate ju, usmjerili ste fokus na nju i ona Vas izbacuje iz takta opet i opet i opet i opet.
U stvari joj govorite – promijeni se više! Sad, odmah se promijeni jer to je jedini način da ja budem sretna! Onaj tren kad se ti promijeniš – sve će biti super i ja ću napokon biti sretna.
Da li razumijete? Dajemo svoj život, svoju sreću, svoje veselje i svoju slobodu u nečije ruke i onda se ljutimo što smo zarobljeni u nezadovoljstvu tuđih odluka i razmišljanja i riječi. Da, oni svi definitivno žive svoju istinu i oni su za sebe potpuno u pravu. Da li to znači da i mi moramo uplivati u dramu? Kad spasioc spašava život utopljenika mora znati način na koji ga može izvući iz vode jer ga utopljenik nagonski vuče ispod površine. Ne zato što želi da se i spasioc utopi već zato što je nesvjestan i u strahu. Kad to shvatimo bit će nam jasno da jedina osoba koju moramo osvijestiti smo mi sami. A zatim možemo pomoći i drugima. Kad nismo vezani za kontrolu i kad nam je vjera veća od strahova.
Sve sto nas muči uvijek ima samo jedan jedini izvor. Uvijek to znači da nismo povezani sa svojom dušom.
Nagomilali smo uvjerenja koja nam služe (ili bolje reći – ne služe) da nas drže razdvojene od nas samih. Vežu nas za sliku uma kako nas drugi vide. Žudimo da nas drugi vide u najboljem svjetlu. A toga često nismo niti svjesni. Ili odemo u drugu krajnost i kažemo da nas nije briga a istovremeno živimo u agoniji ljutnje jer briga nas je, itekako. Da nas nije briga- bili bismo u miru a ne u ljutnji.
A upravo ta silna uvjerenja su razlog zašto kažem da ne treba nista na nama popravljati- samo otpustiti ono što smo si stavili da nosimo na sebi kao tešku vreću krumpira i uporno ju nosimo sa sobom.
Svaki put kad maknemo neko uvjerenje – lakši smo. Nismo niti popravljeni niti bolji. Jednostavno ulazimo u ono što se zove lakoća postojanja.
Da li ste se ikada pitali tko je to “JA”?
Tko ili što je svijest?
Na sve strane su nam dostupne informacije za osvještavanje. Puno ljudi priča o svijesti. Ali što je svijest? I što to treba osvijestiti?
Da li se ikada pitate tko je taj koji misli u našim glavma?
Tko je taj koji je povrijeđen?
Tko je taj koji nema vremena?
Tko je taj koji misli da zna?
Tko je taj koji je ljut?
Tko je taj kojem sve ide dobro?
Tko je taj kojem je nešto dosadno?
Um. Pa opet um. I opet um.
Onaj trenutak kad usmjerimo pažnju na nešto – um radi. Um je usmjerio pažnju.
Ali gdje je tu svijest?
Sigurna sam da ste puno puta čuli i čitali o onoj divnoj metodi – ja jesam.
Ali iz vlastitog iskustva mogu reći da onaj tren kad mislim da ja jesam – mislim. Um radi. Traži rješenje. Bez obzira da li dovršim ili ne dovršim rečenicu. Ja jesam Manuela. Ili samo ja jesam. Ovdje. Sada. Um traži sliku koju će povezati sa rečenicom.
I onda u jednoj meditaciji shvatim- svijest je puno puno više od riječi i od slika. Svijest je nemoguće ugurati u okvire uma. Um je shvatio da ne može na taj način pojmiti svijest.
Pa kako se onda osvijestiti?
Osjećajem.
U trenucima buđenja je to najlakše.
U trenu buđenja um još nije počeo raditi. Njemu treba vremena da pokrene svoj program. Taj trenutak PRIJE podizanja programa – to je trenutak svijesti. TO je trenutak kad možemo puno lakše osjetiti svijet. Sebe. Ono istinsko – ja jesam. Probajte taj trenutak produžiti i poigrati se sa njim.
Probajte prvo misliti na – ja jesam ovdje. Um odmah šalje slike nas kako sjedimo ili ležimo ili stojimo ili što god već radili u tom trenutku.
Zatim nemojte dodavati riječ – ovdje. Samo mislite na – ja jesam. Tu je um već zbunjen i traži rješenje što to mi jesmo. To je prirodno. Nemojte se oko toga uopće puno zadržavati.
Zatim si recite samo – ja. Ja. Um će automatski krenuti nuditi odgovore za to JA. Dat će nam ime, slike gdje se nalazimo, kako izgledamo…
Ni za to se nemojte previše vezati. I to je normalno.
A za kraj obratite pažnju – zastanite PRIJE nego pomislite to JA. Taj tren um još ne radi pa ga možemo naučiti (bolje reći podsjetiti) da ostane miran. Taj trenutak bez riječi i misli- to je doživljaj svijesti.
To je ono što jesmo. Ne postoje riječi za opisati neopisivo- jer to je doživljaj lakoće i mira i znanja i sigurnosti i vjere istovremeno.
Manuela Štakić, putbudenja.blogspot.hr
