Zašto vam se želje ne ostvaruju bez obzira na pozitivne misli

Trudite se misliti pozitivno i radite male korake ka ostvarenju želja, ali one vam se i dalje ne ostvaruju?

Želje vam se ne ostvaruju bez obzira na pozitivne misli, ako VI ne vjerujete da zaista ZASLUŽUJETE IMATI SVE!

Vi istinski morate vjerovati da zaslužujete imati sve, a da biste došli do te razine, morate naučiti mijenjati svoja duboko usađena uvjerenja. Možemo se svi smijati svakodnevno, smatrati situacije i ljude kojima smo okruženi lijepima, poslanima s namjerom. Ali, iznutra ne moramo zračiti kompletno zadovoljstvo i potpunost unatoč tjeranju sebe da pozitivno gledamo na sve.

Zašto je važno mijenjati svoja uvjerenja?

Jednostavno, zato što bez mijenjanja uvjerenja iz korijena, mi nećemo privući sve ono što želimo. Jer, duboko u sebi, smatramo se nedovoljno dostojnima da nam se ostvare sve želje i da živimo sve svoje snove. Većina tih uvjerenja dolazi još iz ranog djetinjstva, odnosa naših roditelja prema nama, odnosa okoline prema roditeljima i naposljetku, iznova prema nama. Bili smo previše stisnuti i okrenuti onom što će tko misliti, usvojili smo mnogo lošega ni ne sluteći koliko nas te misli i ta uvjerenja stopiraju u daljnjem rastu.

Trudimo se učiti o zakonu privlačenja, trudimo se podići vibraciju tako što ćemo sve smatrati dobrim, poučnim i lijepim, a ne primjećujemo da smo upravo pomeli svu prljavštinu i prašinu ispod vlastita tepiha, skrivajući se kako od drugih, tako i od sebe.

Ukoliko mislimo pozitivno i prakticiramo lijepe riječi i dobro ponašanje, mi opet nećemo postići sve. Zato što postoji i dalje taj maleni, skriveni glasić u nama, koji nam govori kako nitko nema sve što želi, kako je život jedan veliki kompromis, kako ne treba sanjati preveliko da ne bismo istom jačinom otresli na pod.

I kažete mi onda, vi zaista jeste pozitivni, vi zaista jeste pomireni sami sa sobom i svijetom? Niste. Nisam ni ja. Jer premda vidim, učim i znam kako stvari većinom funkcioniraju, i dalje se hrvam s ponekim uvjerenjima jednako kao i vi.

Ne možete pomesti probleme pod tepih, kao niti skriti od sebe kako se istinski osjećate i što vibrirate. Toliko silno želite sve ono pozitivno, ne shvaćajući da bez negativnog, ne bi u život došlo ni ono pozitivno. Moramo najprije proći i one teže lekcije, kako bismo cijenili sve ono dobro što će doći kao svojevrsna katarza i nagrada za trud.

Kako mijenjati uvjerenja, pitate se?

Najbitnija stavka jest slušati isključivo sebe i svoju intuiciju. Raditi stvari s najboljom namjerom, vođeni isključivo iskrenim i dobrim osjećajem.

Tako, znat ćete razlučiti kamo i kako dalje, što je za vas i za druge ispravno, a što vama i drugima može oduzeti dragocjenu energiju i naštetiti vam. Drugi su odraz nas samih, sve ono što dajemo njima, dobijemo natrag, sve ono što mi vidimo u njima, MI JESMO.

Zapitajte se, što to točno vidite u drugima, kakve misli vas prožimaju kad se susrećete s ljudima, kad promatrate njihove živote i odluke? Jesu li to zdrave, sretne i normalne misli?

Pohvalite li njihove odluke drugima, ili barem priznate sebi koliko su uspješni i dobri? Ili si dopustite da vas obuzme ljubomora, ljutnja, bijes, tuga? Ako je ovo potonje, onda znajte, ne vidite dobro u drugima, isto tako ne vidite dobro ni u sebi. Razvili ste sklonost kritiziranju, moguće jer ste kao mali, bili podložni istome. Netko je upirao prstima u sve što ste radili, govorio vam da niste ispravni, govorio vam da ne možete. Najgore, govorili su vam da sve ono što su pojedinci postigli označava nešto loše, jer ”garant mu je netko platio diplomu, netko drugi mu je otvorio firmu”, itd.

To je nešto s čime se svi nosimo, svojevrsne rane društva današnjice, koje nije ni svjesno kakav ožiljak i etiketu stavlja na sve nas od samog postanka.

Kažu, ljudski je ponekad se priklanjati tračevima, osuđivati i kritizirati druge, jer nismo bez grijeha. Istina, nismo. Ali, prakticirati kritiziranje i osudu na svakodnevnoj bazi, s osmijehom na licu, pljuvati po svima jer nitko nije ravan vama, označava samo vaš jad i nemoć da se uhvatite u koštac sa svojim problemima i kompleksima.

Već sam napominjala i ranije, osobe koje vole sebe, vole jednako i druge. One neće upirati prstom, one će naučiti zauzdati kritiku, komentare bilo koje vrste, jer znaju kako su se oni osjećali kada je netko njih rušio. I može se činiti kao bezazlen čin, ali ono to nije ni najmanje.

To su te riječi i misli koje nas godinama grade nesvjesno. To su te riječi koje grade i povećavaju vibraciju straha u nama. I to je ono što nam zaista ne treba u životu.

Vrijeme je da zagrebete ispod površine i počnete kopati sve dublje. Vrijeme je da maknete sve iluzije i godinama nametnuta ili kreirana uvjerenja.

Tek tako, postići ćete mir, shvatit ćete da tako otvarate vrata ispunjenju svih svojih želja. Jer vi, kao i ja, jeste dovoljni. I ne dopustite sebi da se kudite gledajući se u ogledalo. Ako niste zadovoljni onim što jeste, znajte da još uvijek imate šansu postati ono što želite.

Tako što ćete iskopati stare rane, usput isplakati more suza kad shvatite koliko ste sami sebe unazadili, ali neka. Potrebno je, da biste širom otvorili oči i srca. Potrebno vam je kao i zrak koji udišete, jer se ljuljate u konformizmu i svakodnevici, puštate druge da vam vode živote, radite ono što ne volite i na koncu, ne poznajete sami sebe a ljutite se ne druge jer vas ne poznaju.

Stanite na vrijeme, dok život nije odjurio u kontra smjeru, jer ste mu dopustili da upravlja bez vas. Naučite voljeti sebe, iako ste sebi bili nepoznanica povremeno.

Pohvatajte samo ono najbolje što ste iz lošeg ponašanja prema drugima i sebi spoznali. Shvatite, društvo će uvijek pričati, i dobro i loše, i ne samo o vama, nego o svima nama. Netko će uvijek upirati prstom i misliti da vas ima pravo voditi i usmjeravati kroz život, čineći vam pritom loše stvari.

Nemojte im to dopustiti, jer imate moć mijenjati svoju vibraciju mijenjajući svoja uvjerenja i bolne točke, imate moć odlučiti što ćete dopustiti drugima da prenesu na vas a što ne. Jer, sve riječi, misli, energije, iskustva – mi upijamo kao spužve. No, možemo birati što želimo a što ne želimo primiti.

Želite i zaslužujete biti najbolja verzija, buditi se sretni i pomireni sa sobom i ostatkom svijeta.

Želite vjerovati da možete sve, jer zaista možete. Strah je nešto što smo sami izmislili, granice ne postoje osim u našim glavama, proizašle iz naših negativnih emocija i uvjerenja. I nije bitno što će drugi reći, osvijestite to u sebi konačno.

Najbitnije je što vi govorite o drugima i o sebi, jednako kao i što mislite a ne izgovarate na glas? Možete o drugima pak i govoriti najbolje, a sebe konstantno bacati u plač, jer se ne smatrate dobrima. Možete drugima djelovati kao netko tko je raspetljao sve konce i pronašao odgovor, a gušiti se u vlastitoj izgubljenosti i nemoći.

A odgovor, odgovor je najčešće u nama. Ono što mislimo, to i postajemo, to i jesmo. Ono što govorimo ne mora se nužno poklapati s onim što radimo i onim što vjerujemo. Možemo vjerovati da smo pozitivni, jer se trudimo misliti pozitivno.

I treba misliti pozitivno, definitivno. Ali, misliti pozitivno znači najprije osvijestiti sve ono ružno što se krije u nama.

To znači otkrivati sebe svaki dan sebi, radi svog napretka. To znači, shvatiti da imamo i dobre i loše strane, naučiti ih primiriti, naučiti se odupirati nesigurnostima i porocima. To znači shvatiti da iako smo ponekad radili nešto što nas je vratilo deset koraka unatrag, ne znači da smo MI  pogrešni. Samo smo tražili neke druge, veće lekcije kako bismo više i bolje naučili o sebi.

Misliti pozitivno znači priznati sebi sebe, shvatiti da imamo problem jer nam se često riječi ne poklapaju s onim što odašiljemo svemiru. Jer, vrlo često i vrlo lako kad smo u problemima, padnemo s vibracijom, umjesto da treniramo zahvalnost za sve što smo prošli, mi se odupiremo napretku tako što se prisjećamo onoga svega što nemamo i što još nismo.

Tako, otvaramo one rane za koje smo se do jučer kleli sebi i drugima kako su zatvorene. Tako, mi i dalje grcamo u problemima koje smo sami stvorili, jer ne vidimo da jedino što trebamo jest prihvatiti.

Moramo prihvatiti probleme koje smo imali/kreirali kao sastavni dio naše putanje.

Prihvatiti to da su oni označavali samo jedan dio našeg života, jedno poglavlje, nisu označavali nas, našu suštinu. Označavali su samo našu tad trenutnu vibraciju.

Trebamo konačno prihvatiti istinu da jesmo dovoljno dobri, da znamo kamo idemo i da zaslužujemo sreću.

To su tri najteža pitanja i tri najteža uvjerenja. Ono čemu svi težimo, ono što svi sanjamo jest –  prihvatiti i voljeti sebe, da nas jednakim žarom i očima gledaju drugi. Biti više nego dovoljno dobri, postići sve naše ciljeve, biti sretni jer znamo kamo idemo i znamo da ćemo doći na odredište.

Zašto nas to muči, zašto se žurimo preskočiti pola života da bismo došli na odredište? Ne zaboravite, koliko je bitno odredište, bitno je i putovanje. Kojim stopama ćemo ići, hoćemo li koračati hrabro, hoćemo li osvijestiti to da već imamo i da možemo imati sve?

Znate, i kad smatrate da niste na dobrom putu jer sve ne ide kako ste zamišljali, život vas iznenadi i pokaže vam da je taj put jedini bio ispravan. Tek naknadno, shvatite da je svako zašto imalo svoje zato. Duša je znala kojim putem treba ići, jer je unaprijed vođena srcem utabala put u budućnost. Zaslužujemo kompletnu sreću, to nikada nemojte zaboraviti. Nitko vas ne smije u drugo uvjeriti. A što ta sreća ili cilj znači za vas, isto je samo vaša stvar, vaše unikatno I od istine.

Na nama je, prijatelji. Sve molitve i sve želje mogu biti uslišene, time što ćete vjerovati da vas je Stvoritelj napravio dostojnima, vrijednima života i sreće. Dao vam je najljepši dar, dao vam je najdragocjeniju priliku iskusiti život na ovaj način.

 I kad vas on već toliko voli, zašto ne biste za promjenu i vi zavoljeli sebe i istinski vjerovali da možete sve, jer već sva ta blaga u sebi nosite i imate?

Marija Lombarović

https://www.facebook.com/Lombarovic/?modal=admin_todo_tour

https://marijalombarovic.wordpress.com/