Žene nisu s Venere…

…niti su muškarci s Marsa!

Svi smo čuli za uzrečicu Žene su sa Venere, muškarci su s Marsa. Nekada sam je i sama uzimala zdravo za gotovo, bez imalo kritike, dok me sticajem okolnosti, nije zaintrigirala astrologija. Na moje laičko iznenađenje, otkrila sam da svaka natalna karta sadrži određeni položaj planeta Venere i Marsa, bez obzira da li se radi o osobi muškog ili ženskog spola. To se čak podrazumijeva, jer natalna karta pokazuje položaj svih planeta u datom momentu rođenja osobe, shodno tome astrolozi tumače uticaj takvih položaja na životne prilike i izazove s kojima se osoba susreće, ali i na njen karakter i psihološki profil.

Venera je planeta ljubavi, senzualnosti, privrženosti, afiniteta, vrijednosti, umjetnosti i sklada, a Mars planeta inicijative, rada, pokreta, akcije, strasti, agresije i rata. Nakon tog saznanja, postala mi je jasnija priča o tzv. animi (ženskoj) i animusu (muškoj) strani ličnosti. Na zaprepaštenje mnogih, svaka osoba, bilo da je muškarac ili žena, nosi u sebi ženski i muški aspekt. U prilog polaritetima i podijeljenosti,  psihologija nas uči o podjeli mozga na lijevu (racionalnu) i desnu (emocionalnu) hemisferu. Lijeva je zadužena za logiku, kalkulaciju, preciznost, promišljenost, uzročno-posljedičnu vezu stvari i pojava, dok se desna odnosi na opažanje, estetiku, kreativnost, maštu, intuiciju i sl. Ljudi koji se rukovode isključivo logičkim zaključivanjem i objašnjenjem imaju jaču lijevu stranu, dok oni koji uvijek prvo uzimaju u obzir dobro poznati osjećaj u trbuhu, koji ih nikad ne vara, imaju dobro razvijenu desnu hemisferu.

Uvriježeno je mišljenje da su muškarci racionalniji, a žene emotivnije. Pojednostavljenom podjelom na muško – žensko, rekli bismo da isključivo muškarci koriste logiku, a žene imaju snove predskazanja, što naravno nije tačno. Svakodnevno svjedočimo ženama koje su proračunate, imaju hladnokrvan pristup prema ljudima i životu općenito, jako izraženu volju da urade ili završe započeto, borbenost da stignu prve do cilja. Isto tako susrećemo muškarce koji su puni suosjećanja, miroljubivosti, skloni umjetnosti i kreativnom izražavanju, pa čak i one koji se ne stide pustiti suzu i pokazati emotivnu stranu, koju svakako imaju. Kao društvo smo skloni etiketiranju, prosuđivanju i osuđivanju ovakvih žena i muškaraca. Pitam se ko smo mi da kažemo da li je neko manje žena i manje muškarac? Ko smo mi, da govorimo o višku/manjku muških i ženskih hormona, nečijoj ženstvenosti i muškosti?

Navedeni primjeri ruše postavku da su žene sa Venera, a muškarci s Marsa. Da je zaista tako, onda bi sve žene imale umjetničke talente, ne bi se nikad posvađale (kamoli počupale za kosu), obožavale bi cvijeće, samo bi osjećale, nikad ne bi razmišljale. S druge strane, svi muškarci bi bili sposobni, samoinicijativni, neustrašivi ratnici sa oružjem u rukama, željni borbe, krvi i rata, samo bi razmišljali, nikad ne bi osjećali.

Svesti cjelokupnu ličnost, samo na osnovu svog spola, na isključivo ženski ili muški aspekt značilo bi ograničiti sebe u pogledu mnogih karakteristika i mogućnosti. Iako nas patrijarhalno društvo želi svesti samo na spol i reprodukciju, i pripisati nam sve ženske ili sve muške karakteristike, u suštini to nije moguće, jer nas je Bog stvorio kao cjelovita bića. Ključ je u pronalaženju balansa. Zbog toga, svaki put kad posumnjamo u „žensku pamet“ i „mušku intuiciju“, kada ženi koja brani sebe i svoj integritet kažemo „njeno je da se povuče i šuti“, kada muškarca koji pokaže ranjivost nazovemo pogrdnim imenima ili slabićem uz dobro poznatu rečenicu „muškarci ne plaču jer nisu curice“ zapitajmo se koliko smo ovakvim stavovima zapravo ograničili svoju slobodu da budemo ono što jesmo. Čovjek nije robot, ma kako se trudio ponašati u skladu sa nametnutim očekivanjima okoline, pritom potiskujući svoju pravu prirodu.

Kada kažemo da su žene sa Venere a muškarci sa Marsa, želimo istaknuti nepomirljive razlike i suprotnosti između žena i muškaraca, odnosno da postoji takav jaz između spolova usljed čega dolazi do klasičnog nerazumijevanja. To često opisujemo situacijom u kojoj svako vuče svoj kraj konopca. U takvim okolnostima teško je pronaći kompromis, stvara se tenzija i potreba za dominacijom nad onim drugim. Put do kompromisa je uvijek daleko, ako odbijamo da prihvatimo, razumijemo, i obujemo cipele onog koji drži drugi kraj konopca. Tada ćemo uvijek imati potrebu da branimo i da se borimo za neka „naša“ prava, koja su nam oduzeta ili ugrožena. Zbog tzv „rata spolova“ danas govorimo o ženskim i muškim pravima. A zapravo sve što nama svima zaista treba, i muškarcima i ženama, da nas tretiraju kao čovjeka, čija vrijednost, sposobnost, kvalitet, važnost, neće zavisiti od biološke odrednice zvane spol.

Suprotnosti su suprotnosti jer su njihove razlike tako jasne i specifične, ali to nikako ne znači da su nepomirljive. Jer šta je svjetlo nego odsustvo tame, a tama odsustvo svjetla. Hladno je kad nema toplote, toplo je kad nema hladnoće. Kad pomiješamo crnu i bijelu dobijemo sivu. Život će nam biti mnogo jednostavniji ako prihvatimo činjenicu da su muški i ženski princip komplementarni, da njihov kontrast ima za cilj prirodan sklad. Kada žene prihvate svoju mušku, a muškarci svoju žensku stranu, bićemo u stanju da mnogo bolje razumijemo jedni druge, tako ćemo lakše uspostaviti toliko željenu ravnotežu u odnosima. Možda tek tada ratne igre prestanu, muški i ženski šovinizam nestanu, a muškarci i žene bolji ljudi postanu. Hm, čak se i rimuje!

Anela Merdanović, plavopero777.wordpress.com