Ovaj tekst je za sve one mame koje ovih dana jedva izdržavaju rješavajući domaće zadaće s djecom, boreći se s bijesnim tinejdžerima, s nezadovoljnom djecom. Opustite se! Bez obzira što radile, vaša djeca će sutra imati što reći na psihoterapiji!
Kada bih mogla proživjeti život iz početka, evo što bih promijenila:
Svom sinu bih govorila: “Dragi, ne moraš postati inženjer, ne moraš čak biti ni odvjetnik. Nije važno što ćeš biti kad odrasteš. Želiš biti nogometni komentator – super! Klaun u trgovačkom centru? Bravo!”
I kada taj moj sin napuni trideset godina, doći će kod mene sav znojav, ćelav i s razmazanom klaunovskom šminkom na licu i reći će:
“Mama, imam trideset godina i radim kao klaun u trgovačkom centru! Je li to život koji si htjela za mene? Što si mislila, pobogu? Zašto si mi dozvolila da se igram umjesto da učim matematiku? Zašto mi nisi rekla koliko je važno obrazovanje?”
Ja ću ga tada pomilovati po ćelavoj glavi i reći:
“Dušo, ali ja sam te samo podržavala u svemu što si htio raditi! Nisam vršila pritisak na tebe. Nisam te tjerala da vježbaš matematiku kad si se htio igrati s prijateljima.”
A onda će on reći osuđujuće: “Nisam znao do čega će me to dovesti, bio sam dijete, nisam mogao odlučiti, ali ti si to mogla umjesto mene učiniti. Mogla si me usmjeriti!”
Ja ću tada ustati, pažljivo ću ga pogledati i reći mu: “To je to. Na svijetu postoje dvije vrste ljudi: jedni žive, a drugi traže krivca. A ako ovo ne razumiješ, onda si ti, sine moj, idiot.”
Reći će samo “ah” i onesvijestit će se! Njegova psihoterapija će trajati pet godina.
***
Ili ne…
Jednog dana ću dobiti sina i učinit ću suprotno. Od treće godine ću mu ponavljati: “Ne budi idiot, Vladimire, razmišljaj o budućnosti. Nauči matematiku, Vladimire, ako ne želiš čitav život budeš operater u pozivnom centru.”
I kad napuni trideset godina, doći će kod mene, znojav, ćelav programer s dubokim borama i reći će: “Mama, imam trideset godina i radim u Googleu. Radim dvadeset sati dnevno, mama. Nemam obitelj. Što si mislila kada si mi rekla da će me dobar posao usrećiti? Što si me tjerala da učim matematiku?”
I reći ću: “Dragi, ali željela sam da stekneš dobro obrazovanje! Željela sam da imaš priliku!”
A on će meni: “Što će mi, dođavola, prilike kada sam nesretan, mama? Prolazim pored klauna u tržnom centru i zavidim mu. On je sretan! Ja sam mogao biti sretan čovjek, ali ti si mi uništila život!”
A onda ću ja ustati, pažljivo ga pogledati i reći ću mu: “Dragi moj, postoje dvije vrste ljudi: jedni žive, a drugi se stalno žale. Ako ovo ne razumiješ, onda si ti, sine moj, idiot!”
Rekao je “ah”, pao u nesvijest i završio 5 godina na psihoterapiji.
autor: Svetlana Khmel/prijevod: stil.kurir
