Većina nas, kada se suočimo s nekim problemom, ponašamo se na sličan način. Na primjer, imamo ljubavne probleme, prekinuli smo vezu ili brak, i prvo što učinimo jest da se potpuno izoliramo i osamimo, gdje se suočavamo sa najtamnijim dijelom sebe, osjećajući se tužno, odbačeno, bespomoćno, izdano, iznevjereno, nevoljeno… Na taj način, upadamo u još veći problem, jer u tom crnilu i depresiji ne vidimo nikakav izlaz i životnu radost.
Što mi pri tome činimo svome tijelu i duhu?
Tijelo, odnosno mišići se grče i stišću, a oko nas se zgušnjava tamni energetski omotač, pri tome i zidovi sobe čine svoje zaustavljajući dotok svježeg zraka i komunikaciju s univerzumom. Ne trebamo zaboraviti da je disanje iznimno važan proces i da mi pomoću disanja ostvarujemo vezu i razmjenu energije sa svemirom i održavamo se u životu. Zrak nam je osnovna hrana.
Izolacijom i odavanjem crnilu i beznađu mi snižavamo svoju frekvenciju, prizemljujemo se i dolazimo u minus-fazu, mučeći svoje tijelo i duh. Mi se ustvari na taj način samokažnjavamo, izgladnjujemo, živeći princip suprotan životu, daleko od ljubavi prema sebi.
Patnja je uvijek znak da nismo na dobroj frekvenciji i da nešto nije kako treba.
Da bismo izašli iz takvog stanja i pristupili rješavanju problema neophodno je učiniti sljedeće:
1. Prekinuti život u izolaciji i izaći na svjež zrak, ostvariti kontakt sa svemirom. Kaže se da je lišće i drveće najbolji provodnik (antena) naših želja koje imamo uputiti svemiru, tako ćemo šetnjom kroz šumu “razgovarati” s drvećem i prenijeti svoje misli. To je neusporedivo bolje i zabavnije nego tugovati među četiri zida, važno je pokrenuti val.
2. Pokrenuti fizičku aktivnost – trenirati – aerobik, plivanje, trčanje, ples, vožnja bicikla u prirodi ili nešto drugo što će podstaknuti mišićnu aktivnost, jer na taj način dolazi do otpuštanja problema na tjelesnom nivou. Kad god su nam mišići napeti, mi imamo zarobljen problem na psihološkom nivou. Na primjer, mišići vrata i ramena nas podsjećaju da nosimo iz prošlosti neki teret u vezi s nedostatkom podrške, potpore i povjerenja. Vježba “pet tibetanaca” je možda i najbolje rješenje, jer istovremeno aktivira sve energetske centre (čakre), odnosno otpušta “zaglavljene energije” duž kičmenog stuba.
3. Tek kada smo spremni na fizičkom nivou (u zdravom tijelu zdrav duh!), onda smo i na psihološkom planu otvoreni za djelovanje, mnogo smo spremniji sagledati problem iz svih kutova, ali i naš entuzijazam i vjera su u porastu tako da se pred nama otvaraju mnogi putevi.
Zapitajmo se zašto smo se zaglavili u nezadovoljavajućoj vezi, zar nam univerzum ne želi reći da to nije za nas, da je spremio nešto mnogo bolje, dajmo mu svoje povjerenje.
Zašto bismo se vraćali staroj patnji? Bog nam je oči ostavio naprijed da gledamo prema budućnosti, da je trebalo gledati u prošlost, vjerovatno bi ih ostavio na leđima.
Ne treba se nikada plašiti promjene, jedna vrata se zatvore, a druga otvore. Samo treba prepoznati prilike i koračati naprijed. Zaista, kada imamo dovoljno hrabrosti i vjere, vrata se sama otvaraju!
Kada je riječ o duhovnom aspektu djelovanja, tu imamo bogatu riznicu koju je prava šteta ne upoznati.
Mi smo programirani tako da, nažalost, do te riznice dolazimo težim putem, kroz razna neprijatna iskustva, ali kada se jednom približimo tome, shvatimo da imamo ogromno bogatstvo u rukama, jer mi od tog trenutka kreiramo svoj život kroz:
– molitvu i duhovnu praksu
– afirmacije
– vizualizacije
– razne tehnike samorazvoja i samopomoći…
Mi postajemo kreatori života.
Zar nam treba još nešto? Život je lijep, zar ne?!
Slijedimo svoj put, neka nam srce bude putokaz!
