Najteža stvar na svijetu je čuti i vidjeti otvorenog uma, bez automatske prosudbe, predrasude. Zašto? Jer uspavani teško prihvaćaju novost. Jer, ako tako gledamo, kao da gubimo kontrolu nad životom kojeg ionako nesigurno držimo u rukama. Ne želimo nove stvari, posebno kada nas kao uznemiravaju. Sve što čujemo tumačimo u okviru svoje hipnotiziranosti, uvjetovanosti i programiranosti. Izlaz je – prvo moramo postati svjesni da smo programirani! Nije lako slušati nekoga tko propituje naša mišljenja odnosno tuđa koja su nam postala tako dragocjena. Ispiranje mozga počinje kada prihvatimo neko mišljenje, koje nije naše – kao svoje. Čak možemo i biti spremni umrijeti za to. Prvi test za provjeru ispranosti mozga je kada su tzv. “naša” uvjerenja napadnuta. Zaprepastit ćete se i reagirati emocionalno. To je prilično dobar znak da vam je mozak ispran.
Shvatio sam da smo ludi do te mjere da, slože li se svi oko nečega, možete biti sigurni da je to pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju čini jedan čovjek.
Mislim da je upravo Bertrand Russell rekao: “Svaka velika ideja počela je kao svetogrđe.” To je prilično lijepo i točno rečeno.
Uspavani ljudi teško prihvaćaju novost. Ne želimo nove stvari, posebno kada nas uznemiravaju. Mi ne želimo spoznati, jer u trenutku spoznaje gubimo kontrolu nad svojim životom, koji ionako jedva držimo pod kontrolom.
Sve što čujete vrlo često tumačite u okviru svoje hipnotiziranosti, uvjetovanosti i programiranosti. Shvatite da možda imate pogrešna mišljenja i da ta mišljenja utječu na vaš život i od njega stvaraju takvu zbrku da zbog njih ostajete spavati. Mišljenja o ljubavi, o slobodi, o sreći i tako dalje…
Život je gozba. Tragedija je u tome što većina ljudi umire od gladi.
Ima jedna zgodna priča o ljudima koji su bili na nekakvom starom čamcu blizu brazilske obale i umirali su od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali slatka. Rijeka se s takvom silom ulijevala u ocean, da je slatka voda u njega probijala više kilometara, tako da su imali slatke vode tamo gdje su bili, ali nisu imali pojma o tome.
Na isti način smo i mi okruženi s radošću, srećom i ljubavlju. Većina ljudi o tome nema pojma.
Razlog: isprani su im mozgovi. Razlog: hipnotizirani su; spavaju. Zamislite mađioničara koji na pozornici hipnotizira nekoga tako da ta osoba vidi ono čega tamo nema, i ne vidi ono što je tamo. U tome je stvar.
Izlaz je – moramo postati svjesni da smo programirani!
Prihvaćajte i razmatrajte nove načine gledanja na stvari! Rekao sam vam da je prvo što trebate učiniti da se probudite, da se suočite s činjenicom da vam se ne sviđa kada vas probude. Radije ćete zadržati one stvari za koje, zato što ste hipnotizirani, mislite da su vam tako dragocjene, tako važne, tako važne za vaš život i opstanak.
Shvatite da možda imate pogrešna mišljenja, i da ta mišljenja utječu na vaš život i od njega stvaraju takvu zbrku i da zbog njih ostajete spavati. I nije lako slušati nekoga propituje ta mišljenja koja su vama postala tako dragocjena.
Ima zanimljivih studija o ispiranju mozga. Pokazalo se da ispiranje mozga počinje kada prihvatite neko mišljenje koje nije vaše, koje je tuđe. Smiješno je da ćete biti spremni umrijeti za to. Zar to nije čudno? Prvi test za provjeru ispranosti mozga je kada su uvjerenja napadnuta. Zabezeknut ćete se i reagirat ćete emocionalno. To je prilično dobar znak, nije nepogrešiv, ali je prilično dobar znak da vam je mozak ispran.
Spremni ste umrijeti za neko mišljenje koje nikada nije bilo vaše. I teroristi i takozvani sveci prihvate neko mišljenje, cijelog ga progutaju i onda su spremni umrijeti za njega. Nije lako slušati, posebno ako na neko mišljenje reagirate emocionalno. Čak i ako ne reagirate emocionalno, nije lako slušati, jer slušate u stanju programiranosti, uvjetovanosti, hipnotiziranosti.
Sve što čujete vrlo često tumačite u okviru svoje hipnotiziranosti, uvjetovanosti i programiranosti. Kao kad je jedna studentica koja je slušala predavanje iz poljoprivrede rekla: “Oprostite, profesore, znate da se u potpunosti slažem s vama da je najbolje gnojivo staro konjsko gnojivo. Biste li nam mogli reći koliko bi konj morao biti star?”
Svi mi imamo svoje stavove, zar ne? I slušamo s tim stavovima. “Henry, kako si se promijenio! Bio si tako visok, a sada si puno niži. Bio si tako dobro građen, a sada si tako mršav. Imao si tako svijetlu kosu, a sada ti je tako tamna. Što se dogodilo s tobom, Henry?”
Čovjek kaže: “Nisam ja Henry, ja sam John.”
A mi: “O, i ime si promijenio?!”
Kako možeš takve ljude naučiti da slušaju, čuju?
Najteža stvar na svijetu je čuti, vidjeti. Ne želimo vidjeti. Mislite li da bogataš želi vidjeti siromašne? Ne želimo gledati, jer ako bismo gledali, mogli bismo se promijeniti. Ne želimo gledati. Ako gledate, izgubite kontrolu nad životom kojeg tako nesigurno držite u rukama. I zato, da biste se mogli probuditi, ono što vam je najpotrebnije nije energija, ni snaga, ni mladost, čak ni velika inteligencija.
Ono što vam je najpotrebnije je otvorenost uma, spremnost da naučite nešto novo.
Mogućnost da se probudite razmjerna je količini istine koju možete prihvatiti bez bježanja od nje. Koliko toga ste spremni prihvatiti? Koliko toga što držite vrijednim ste spremni izgubiti, a da ne bježite? Koliko ste spremni razmišljati o nečemu što ne poznajete?
Prava reakcija je strah. Ali ne bojimo se mi nepoznatog. Ne možete se bojati onoga što ne poznajete, nitko se ne boji nepoznatoga. Ono čega se zaista bojite je gubitak onoga što vam je poznato. To je ono čega se bojite.
Primjerima sam pokazao da je sve ono što činimo obojano sebičnošću. To nije lako čuti, ali razmislite sada malo o tome, uđimo malo dublje u stvar. Ako se sve što činimo temelji na koristoljublju – svjesnom ili nesvjesnom – što onda mislite o svojim dobrim djelima? Što se događa s njima? Evo jedne male vježbe za vas: sjetite se svih dobrih djela koja ste učinili ili samo nekih od njih Shvatite sada da zaista izviru iz koristoljublja, bili vi toga svjesni ili ne.
Što se događa s vašim ponosom? Što se događa s vašom umišljenošću? Što se događa s onim dobrim osjećajima koji su vas obuzimali, koji su vas pratili svaki put kada ste učinili nešto za što ste mislili da je puno milosrđa? Sve je to splasnulo, zar ne? Što se događa s vašim dignutim nosom dok gledate svojeg susjeda za kojeg ste mislili da je tako sebičan? Sve se to mijenja, zar ne? “Ali, moj susjed nema tako istančan ukus kao ja”, kažete. Vi ste opasnija osoba, zaista jeste.
Čini se da je Isus Krist imao manje poteškoća s drugom vrstom ljudi, nego s vašom vrstom. Puno manje poteškoća. Njegove poteškoće su počele kad se sukobio s ljudima koji su bili uvjereni da su dobri. S drugom vrstom ljudi, s onima koji su bili otvoreno sebični i znali su to, s njima, čini se, nije imao većih poteškoća. Shvaćate li kako je to oslobađajuće? Hej, probudite se! To je oslobađajuće! To je divno!
Osjećate li se potištenima? Možda da. Nije li to divno kada shvatite da niste ništa bolji od bilo koga drugoga na ovome svijetu? Zar to nije divno? Jeste li možda razočarani? Pogledajte što smo pojasnili! Što se događa s vašom samodopadnošću? Htjeli biste si priuštiti dobar osjećaj, da ste bolji od drugih, ali vidite kako smo raskrinkali jednu zabludu!
Mislim da sebičnost dolazi iz nagona samoočuvanja, koji je naš prvi i najdublji nagon. Kako se možemo odlučiti za nesebičnost? To bi bilo gotovo isto kao i izabiranje smrti. Bilo kako bilo, kažem vam: prestanite se osjećati loše zbog svoje sebičnosti, svi smo mi isti.
Mi se razlikujemo od drugih – od kriminalaca, na primjer – jedino po tome što radimo ili ne radimo, a ne po onome što u biti jesmo.
Isto tako, ako postignete prosvjetljenje, postići ćete to za svoju korist. Hoćete li se time hvaliti? Čime biste se to hvalili? Shvaćate li kako je krajnje glupo biti ponosan zbog svojih dobrih djela?
Dakle, kad biste stali i razmislili, shvatili biste da, na kraju krajeva, nemamo na što biti posebno ponosni.
Kakvi su vaši odnos s drugim ljudima? Na što se žalite? Jeste li očekivali išta bolje? Očekujte najgore jer često imate posla sa sebičnim ljudima. Ti si razočaran jer si bio idiot – kovao si tu osobu u zvijezde, zar ne?
Mislio si da su ljudi dobri. Nisu! Nisu dobri. Loši su kao i ti, loši, shvaćate li? Spavaju kao i vi. I što mislite, što će tražiti? Tražit će svoje interese, isto tako kao i vi. Nema razlike. Možete li zamisliti kako će to biti oslobađajuće što više nikada nećete trpjeti razbijanje svojih iluzija, više nikada nećete biti razočarani? Nikada više nećete biti ostavljeni na cjedilu. Više se nikada nećete osjećati odbačenima.
Želite li se probuditi? Želite li biti sretni? Želite li biti slobodni? Evo što tražite: odbacite svoja kriva uvjerenja. Raskrinkajte ljude. Ako možete raskrinkati, prozrijeti sebe, moći ćete razotkriti bilo koga. I tada ćete voljeti druge. Inače ćete protraćiti svoje vrijeme, hrvajući se sa svojim pogrešnim mišljenjima o njima, i sa svojim iluzijama koje se neprestano razbijaju u sudaru sa stvarnošću.
Vjerojatno izgleda previše neugodno mnogima shvatiti da su svi, osim onih rijetkih koji su se probudili, vrlo vjerojatno sebični i traže vlastitu korist, na profinjen ili manje profinjen način.
To vas dovodi do uvida da ne postoji ništa što vas može razočarati, nemate iluzija koje bi se mogle razbiti. Da ste bili u dodiru sa stvarnošću, nikada se ne biste razočarali. Ali, radije bojite ljude svijetlim bojama, nego da ih raskrinkavate, zato jer nerado razotkrivate sebe. Zato morate platiti cijenu.
Dođe me čovjek nešto pitati. “Jeste li vi prosvijetljeni?”
Što mislite što sam mu odgovorio?
Moj odgovor bi bio: “Kako bih to ja mogao znati? Zar je to važno?” Znate što! Ako za nečim previše žudite, nalazite se u gadnom problemu.
Znate, bilo tko vam može isprati mozak. Ali gledajte, želimo se osloniti na nekoga, zar ne? Želimo se osloniti na nekoga za koga mislimo da je uspio. To nam daje nadu, zar ne? Čemu se nadate? Zar to nije samo jedan oblik želje?
Na Istoku postoji uzrečica: Kada mudrac pokaže na Mjesec, sve što budala vidi jest prst.
Istinu vam ne mogu opisati. To nitko ne može. Mogu vam samo dati opis zabluda, tako da biste ih mogli ispustiti.
Nadate se nečemu boljem od onoga što sada imate, zar ne? Inače se ne biste ničemu nadali. Međutim, zaboravljate da već posjedujete to čemu se nadate, samo što toga niste svjesni. Zašto se ne usredotočite na sada, radije nego da se nadate boljim vremenima u budućnosti? Zašto ne biste razumjeli sadašnjost, radije nego da je zaboravite i nadate se budućnosti?
Nije li budućnost samo još jedna zamka?
Ljudi često kažu: “Život je takav i takav i tu se ništa ne može učiniti”; ali vi recite: “Može, ja se mogu probuditi!” i odjednom, život više nije noćna mora, kako je prije izgledao.
Ovaj jedan život je samo bljesak. Tratimo život svojim strahovima, svojim brigama, svojim teretima. Prvo moramo umrijeti kako bismo mogli stvarno živjeti. Putovnica za život je – zamisliti sebe u grobu. Zamislite kako ležite u lijesu. Zamislite grobnicu u kojoj ležite i da ste mrtvi.
Sagledajte svoje probleme iz tog položaja. Sve se mijenja, zar ne? To je vrlo lijepa meditacija. Imate li vremena, možete je svakodnevno prakticirati i vidjet ćete da je vaš današnji problem neznatan i to će vas učiniti živim.
Kada ste svjesni, imate više energije. Osviješten čovjek oslobođen je straha od gubitka. Oslobođen je nepotrebnih kočnica.
Kada biste doista znali uživati u malim životnim stvarima, bili biste zaprepašteni njihovom ljepotom.
Probudite se! Nemojte biti kao oni jadnici iz uvodne priče koji su plutali u čamcu po pitkoj vodi i umirali od žeđi.
Kada budete spremni zamijeniti svoje iluzije za stvarnost, kada budete spremni zamijeniti svoje snove za činjenice, sve ćete pronaći.
Tek tada život konačno dobije smisao i postaje lijep. Postaje gozba.
Anthony de Mello / transformacijasvijesti
