Widget not in any sidebars
Današnji događaj podsjetio me je nekako na nas. Na sve nas, ovdje na planeti.
Kupila sam si sendvič jutros, i sjela na klupu da ga pojedem na miru. Pala mi je mrvica kruha na pod, doletio je golub odmah i pojeo ga. Bacila sam mu još komadić kruha, i doletio je vrabac, i onda još jedan golub… i onda Ona. Bijela golubica s ranjenom nogom na kojoj je jedva nekako skakutala, pokušavajući se nekako dočepati svoga komadića kruha između sve više golubova koji su pristizali, boreći se za hranu. Kao i kod tako mnogo golubova, noga joj je sasvim nekako bila zapletena u nekakvu špagu koja joj je urasla u tkivo tako duboko da joj ta noga više uopće nije funkcionirala kako treba. Mogla je samo nekako nesprestano skakutati na njoj, kriveći pritom i svoje krilo tako da se ne spotakne, da nije uspijevala uhvatiti niti komadić od svih onih kojih sam im bacala na pod, otkidajući ih sa svoga sendviča! Uvijek bi joj netko uzeo njen komad ispred nosa, tj. kljuna, tako da je bilo prilično očito da će ostati gladna… ili se bar tako činilo!
Ali onda se nešto desilo!! Nešto što me je podsjetilo na to da ima nade, i za nju, nježnu bijelu, životom ranjenu golubicu, ali i za sve nas!
Shvatila je valjda i ona sama da to tako neće ići, da će ostati gladna ako nastavi na taj način, pokušavajući doći do svojih komadića boreći se za njih sa drugim golubovima! I podvukla mi se pod noge, ako je i ona sama do tada bila jednako divlja kao i svi ostali golubovi i bojala me se, bježala od mene… Prišla je sasvim blizu mojim nogama. I tako sam joj mogla davati komadiće kruha koje je željela odmah ispred kljuna, da ih joj drugi ne oduzmu. Nisam mogla vjerovati kako je to pametna ptica bila, i kako je pronašla rješenje za svoju situaciju, kako je spoznala da će ostati gladna ako ostane dovoljno daleko od mene, jer će joj ostali golubovi pojesti sve… njena ta bolesna noga joj je bila toliki hendikep u toj borbi gdje je brzina lova na hranu bila ključna da je morala pronaći novi način za nahraniti se…
Je li to bio čisti instikt za preživljavanje, tek glad ili se u njoj ipak probudilo ta neka inteligencija koja joj je prišapnula da je jedini način da se tada nahrani upravo taj da mi priđe blizu, bliže – najbliže od svih golubova, da dođe do mojih nogu, i tu da ostane…?
Widget not in any sidebars
Možemo li i mi, a nadam se da možemo, nekako spoznati – tom istom inteligencijom koja je poslala tu bijelu golubicu pod moje noge danas, da je i za nas jedini način preživljavanja upravo približavanje, bez straha. Ranjeni smo dovoljno, mislim, i gladni da nam je to već stvar preživljavanja, a ne tek intelektualne znatiženje – da već jednom vidimo tko nas to hrani, oduvijek. I da mu se približimo dovoljno da nas može zaštititi, i nahraniti nas dovoljno… da pronađemo i mi ta stopala, i priđemo im blizu, bliže – najbliže od svih ostalih koji se bore, tamo malo dalje od njih, za te komadiće kruha…
Mislim da nas je ova hrabra bijela golubica, s ranjenom nogom, htjela ohrabriti da i mi budemo dovoljno inteligentni kao i ona, i da imamo dovoljno povjerenja da se već jednom približimo tim nekim većim stopalima, onoga koji nas hrani i želi nas zaštititi od svega – ako se usudimo u njemu potražiti utočište. „Charana Kamala Me Jutho Mujhe…“
Moja golubica je otišla sita od mene. Možda se na kraju i prejela, ali to je onda već neka druga priča… Odjetjela je. Srećom, krila su joj bila dobra za let! Samo noge, one oštećene od hodanja po zemlji su bile ranjene. Kao i svima nama, uostalom.
Ostali golubovi kao da su znali da se nešto čudno događa: stali su u red iza nje dok sam je hranila! I da nisam imala svoj mobitel da ih slikam, znam da mi ne biste vjerovali! Rekli biste da izmišljam, samo da priča ispadne dobra! Znam ja vas, ljude… I zato se uvjerite sami… J
Može i uz lijepu glazbu…„Charana Kamala…“ J
https://www.youtube.com/watch?v=dXyfxj805co
Vaša, Kaja Šegvić
