Čežnja je puno više od same potrebe. Čežnja srca je duboka molitva da budemo voljeni takvi kakvi jesmo. Bez da nas se mijenja, ispravlja, kritizira, već da nas se istinski vidi, prihvati i voli.
Kako svatko od nas nosi svoju bol iz djetinjstva, sa time odlazimo u odraslu dob. Lutamo, tragamo, borimo se, sve u nadi ne bi li našli taj izgubljeni komadić sreće i svog srca. Tada još ne znamo da to sve leži u dubini naše duše, onog dijela koji je ispod emocija i tijela.
Puno puta kroz ljubavne odnose pokušavamo doseći tu razinu ljubavi koju nismo dobili kao djeca. Tražimo bezuvjetnu ljubav bez granica. To je nažalost, ili na sreću (jer u protivnome ne bi mogli sebe duboko spoznati), nemoguće dobiti od druge osobe. Nitko nema tu moć da nam to neprestano daje. Druga osoba nam može pokazati putokaz, ali put moramo prijeći sami.
Djetinjasto i magično vjerujemo da naporom i velikim trudom, odricanjem možemo jednom doći do te luke u kojoj se nalazi riznica ljubavi. Putem se toliko puta povrijedimo i izranjavamo, da kada nam netko i ponudi ljubav, više ne vjerujemo i bježimo od toga. Od bliskosti, dodira, od života.
„Nikada više neću sresti osobu poput njega i sada me je napustio.“ rečenica je koju sam čula u raznim oblicima. Ovo su riječi djeteta koje tiho unutar nas ponovno proživljava davno iskustvo suza i boli. Možda su ga majka ili otac napustili ili svakodnevnim postupcima uvijek iznova napuštali i povrijeđivali. To sjećanje ostaje duboko u nama. Nesvjesno na njega stavimo okove, zaštitu, na neki način pobjegnemo od toga samo da se ne moramo više nikada s time susresti.
I tada se pojavi ta jedna osoba s kojom doživite eksploziju osjećaja, od nježnosti, ljubavi, topline itd., barem u početku. Kako se ljudi, ali i odnosi tokom vremena mijenjaju, moguće je da druga strana u jednom trenutku iz nekog razloga odluči otići iz veze/braka. Strana od koje se odlazi u tom procesu može osjetiti uz sve normalne faze koje se tada pojavljuju (šok, negiranje, tuga, pa polagano prihvaćanje) i neku duboku bol koja može trajati i mjesecima i godinama nakon odlaska.
„Zašto me je i on morao napustiti?“
„Svi će otići i tada ću ostati sama.“
„Neću moći sama.“
Sve ove izjave upućuju da u osobi postoji nešto neproživljeno, odnosno zaostaci neke davne emocionalne traume ili povrede koja možda nikada nije bila pogledana.
Zapravo to je život u poziciji bespomoćnog djeteta koje ovisno o drugoj osobi te bespomoćno.
„U odrasloj dobi drugi mogu otići, ali jedino i zapravo napustiti možete sami sebe.“
Nakon odlaska partnera osoba sebe može početi uistinu napuštati svakodnevnim postupcima. Ne briga o sebi, izolacija, zamišljanje da više nikada nikoga neće upoznati samo su neki od načina napuštanja. Uz proces žalovanja, potrebno je i proraditi tu temeljnu povredu kako se u budućnosti ona iznova ne bi otvarala i krvarila. Sve dok ju nosite, nesvjesno privlačite osobe koje će vam ponavljati vaš životni (dječji) scenarij. Tražeći ljubav, zapravo ćete nalaziti sve suprotno.
Nakon početne privlačnosti i euforije, počinje faza sukoba i ako nosite duboke povrede kojih niste svjesni, stalno će se u toj fazi isto ponavljati sa partnerom/icom. Uz kemiju kraj druge osobe, možete magično povjerovati da je to jedina osoba za vas i vašu sreću i tu nastaje problem. Za vašu sreću jedino ste vi odgovorni. Nema te druge osobe koja će vam posložiti sve kockice u vašem srcu ako sami sa sobom niste u miru. Druga osoba dolazi kao zadnji komadić ispunjenog srca koje tada u suživotu može rasti, voljeti i učiti. To je zapravo proces iscjeljenja kroz odnose.
Napisala: Marta Kravarščan, savjetnica u procesu gestalt edukacije, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica.
Za sva pitanja, dogovor savjetovanja/psihoterapije možete me slobodno kontaktirati na mob:091/935-6942 ili na mail:[email protected]
Ukoliko smatrate da bi ovaj tekst mogao još nekome koristiti, slobodno ga podijelite :).
Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com
72 PRVA POMOĆ ZA EMOCIJE
