Biti multidimenzionalan znači da egzistiramo u više dimenzija. Postoji naše fizičko ja, emocionalno ja, mentalno ja i duhovno ja.
I zapravo niti jedan od ovih aspekata ne egzistira sam za sebe već su svi aspekti povezani, međuovisni i čine jednu cjelinu. Mi kao fizička bića postojimo kao muškarci, žene, bebe, djeca, odrasle osobe… kao plavuše ili crnke, kao mršavi ili debeli, kao visoki ili niski… Kao emocionalna bića također imamo svoje karakteristike.
Netko je dominantno miran, netko agresivan, netko nesiguran, netko radostan, netko kreativan, iako se kod većine ljudi sve te kvalitete izmjenjuju i egzistiraju u različitim omjerima. Kao mentalna bića postojimo kao skup misli koje konstantno kruže našim umom. Svačijim umom kruže drugačije misli i stoga nas i to čini drugačijim u “karakteru”. Također se razlikujemo kao duhovna bića, jer smo na različiti način povezani sa svojim duhovnim aspektom. Netko je povezan snažno, a netko je možda gotovo nesvjestan duhovnog aspekta sebe.
lSvi se mi konstantno mijenjamo u svim tim aspektima. Naše tijelo je drugačije u svakom momentu. Nekad smo imali tijelo bebe, a sada smo u tijelu kakvo postoji u ovom trenutku. Nekada smo se osjećali na jedan način, sada se osjećamo drugačije. Nekada su našim glavama strujale određene misli, a sada se naš um bavi drugačijim mislima. I povezanost sa našom dušom se konstantno mijenja, jer stalno imamo nova iskustva.
Dio naše osobnosti u ovoj materijalnoj dimenziji je smrtan. To je naše tijelo. Dakle nakon iskustva koje zovemo smrt, naše tijelo više neće egzistirati u istom obliku. Međutim, druga dimenzija našeg bića – naša duša – egzistirati će i dalje. Stoga smo istovremeno i smrtni i vječni. Ovisi na koji dimenziju našeg bića obraćamo pažnju.
Ako se više identificiramo s fizičkim aspektom sebe, tada je vjerojatnije da ćemo imati veći strah od smrti i da ćemo život doživljavati kao relativno ograničen. Međutim što se više identificiramo s duhovnim dijelom sebe biti ćemo slobodniji i osjećati koliko je beskonačan i njegova kreacija.
Što više gledamo unutra dublje se povezujemo s vječnim dijelom sebe te postajemo slobodniji. Postajemo imuni na sve ono što je vezano uz strah za egzistenciju, jer znamo tko smo, zašto smo ovdje i kuda idemo.
Znamo da je sve ovo velika, beskonačna igra.
Iva Solarević Jeličić, prof.
ordinacija.hr
