Svi žudimo za srećom i duboko smo uvjereni da je ona naše pravo.
To je u suprotnosti sa našom životnom stvarnošću. Bar tako izgleda. I to vrlo uvjerljivo. U stvarnom životu, usprkos razmetljivom medijskom uvjeravanju o sreći i zadovoljstvu, zadovoljstvo za kojim tragamo uvijek izmiče. Ili ne uspijevamo doći do stvari koje obećavaju zadovoljstvo; ili, čak i ako ih dobijemo, zadovoljstvo od njih nam jenjava baš onda kada bi trebalo kulminirati. Još gora od toga je činjenica da milioni ljudi konstantno žive u onome što je sreći upravo suprotno: u patnji. Iako je i njihovo uvjerenje, kao i naše, da je sreća njihovo pravo, njihovi životi su ispunjeni neimaštinom, bolešću, razdorom i mnoštvom drugih problema.
Živimo u svijetu u kojem je sreća u najboljem slučaju izmičuća, dok je patnja sveprožimajuća. Odakle onda dolazi naše uvjerenje da imamo pravo biti sretni?
Ono dolazi iz najdublje, duhovne srži našega bića. Sreća je dio naše unutrašnje građe. Duša je po svojem „sastavu“ vječna, svjesna i blažena (apsolutno sretna). Ona je vječni sastavni djelić vrhovne cjeline, Apsolutne Istine. Njena prirodna, „zakonska“ svrha je da sa Apsolutnom cjelinom uživa u vječnoj ljubavi.
Naše uvjerenje o sreći je ispravno!
Što je onda pogrešno u načinu na koji se pokušava ostvariti to uvjerenje? Ključ je u našem mentalu. Budući da je mental materijalno zaluđen, vezan, sreću tražimo u materijalnim, privremenim stvarima. Očarane pustinjske životinje traže vodu u fatamorgani. Voda je stvarna i izvorna potreba, i ona zaista i postoji. No u pustinjskoj fatamorgani je nema. Slično – sreća je naša stvarna i izvorna potreba i ona zaista i postoji. No u materijalnim stvarima je nema. Ili,…
… Nije, zapravo, da je nema uopće. Sreće ima i u materijalnim stvarima. Ali samo u obliku svojega iskrivljena odraza. To je iskrivljeni odraz izvorne sreće. Odraz nalikuje originalu, ali nema supstancu. Odraz sreće u materijalnim stvarima podsjeća, iako blijedo, na izvornu sreću, ali nema supstancu, te stoga ne ispunja. To je baš kao što ni odraz hrane u ogledalu ne ispunja stomak, čak i ako jezikom izližemo čitavo ogledalo.
Bhagavad-gita (6.20) daje na znanje da, postojanom primjenom duhovne prakse, urođena žudnja uma za fatamorganičkim zadovoljstvom polako prestaje. Vizija se tada usmjerava ka unutra, budi se duhovna kognicija (opažanje), te osoba biva sposobna vidjeti svoje pravo ja. Tada smo – sposobni osjetiti svoju vječnu prirodu, svoju vječnu stvarnost, i svo njeno zadovoljstvo. A ono je daleko snažnije od bilo čega dosad kušanog.
Potraga za srećom je neizbježna. Ako se usmjeri u pravom smjeru, u duhovnom smjeru, ona dovodi do ostvarivanja prava kojeg svatko u sebi osjeća – prava da se bude zaista sretnima.
Detaljnije preneseno, Bhagavad Gita (6.20-23) govori da je savršenstvo (samadhi) karakterizirano sposobnošću osobe da vidi svoje pravo ja svojim čistim umom i da uživa i raduje se u jastvu. U tom radosnom stanju osoba je utemeljena u neograničenoj duhovnoj sreći. Nikada se ne odvaja od istine i jasno vidi ne postoji veće dostignuće. Ne biva uzdrmana nikada, čak i usred najvećih poteškoća.
Adaptirano prema članku
„Our conviction that happiness is our right is right“
autora Chaitanya Charan Das-a
http://www.gitadaily.com/
