atma.hr – 52




Jarko sunce. Slani zrak. Ritmični valovi.

Dječak na koljenima grabi i pakira pijesak plastičnim lopaticama u svijetlo plavu kanticu. Tada okrene kanticu prema pijesku i podiže je. I, na radost malog arhitekta, toranj dvorca je stvoren.

Radit će cijelo popodne. Kopati će jarak. Graditi zidove. Vrhovi boca biti će straža. Štapići od sladoleda biti će mostovi. Dvorac od pijeska biti će izgrađen.

…

Veliki grad. Prometne ulice. Tutnjava prometa.

Čovjek je u svom uredu. Na svom stolu slaže papire na hrpe i delegira zadatke. Telefon mu je zaglavljen između ramena i obraza, a prstima udara po tipkovnici. Brojevi se vrte, ugovori se potpisuju i na čovjekovu radost, profit je napravljen.

Radit će cijeli život. Formulirati će planove. Planirati budućnost. Renta će biti straža. Kapitalni dobici će biti mostovi. Carstvo će biti izgrađeno.

…

Dva graditelja dvaju dvoraca. Oni imaju mnogo toga zajedničkog. Oni oblikuju granule u građevine. Oni vide ništa i od toga naprave nešto. Oni su vrijedni i odlučni. I obojici će doći plima i donijeti kraj.

Ipak, to je mjesto gdje njihove međusobne sličnosti prestaju. Dječak vidi kraj, a čovjek ga ignorira.

Promatrajte dječaka dok se pomalo spušta sumrak. kako se valovi približavaju, mudro dijete skoči na noge i počne pljeskati. Nema tuge. Nema straha. Nema žaljenja. On je znao da će se to dogoditi. On nije iznenađen. I dok se veliki val obrušava preko dvorca i odnosi njegovo remek-djelo u more, on se smiješi. On se nasmije, pokupi svoj ​​alat, uhvati se za očevu ruku i ode kući.

Odrastao čovjek, međutim, nije tako mudar. Dok val prolazećih godina prekriva njegov dvorac on je prestravljen. On se baca na pješčani spomenik kako bi ga zaštitio. On pokušava otjerati valove od zidova koje je stvorio. Natopljen slanom vodom i drhteći one reži na plimu koja dolazi.

“To je moj dvorac!” on prkosi.

Ocean nema potrebu odgovoriti.  Oboje znaju kome pijesak pripada…