Gdje su djeca?

Kad sam bila klinka bila sam mali ratnik. Mali debeli dosadni priljepak bratu i isključivo muškom susjedstvu. Igrali smo se rata, lovice, nogomet, pentrali se po stablima, živili na biciklama, prostačili ko kočijaši, jurcali po cijelom kvartu.

Tek nešto kasnije, uz školu i školske kolege, upoznala sam u malo daljem susjedstvu prijatelje svog spola – neću reći nježnijeg, samo malo drukčijeg. Plesale smo na livadama, tamo gdje je sad sve prekrio asfalt. Glumile smo. Pjevale smo. Pretvarale smo se da smo neka poznata pop grupa, šetale smo, igrale se policajca i sličnih izmišljotina, ljutile, svađale, mirile, preskakale lastik, igrale školicu.

Na putu za školu pokupio biš i Janka i Matka i Anu i Sanju i Petru i svakoga tko ti je bio usput pa bi svi skupa išli na nastavu. Poslije škole bacili bi torbu i odjurili se vani igrati i družiti. Pozvonio si na jedna vrata i drugi parlafon, od kuće do kuće i zgrade do zgrade i uvijek istim pitanjem upitao roditelje od prijatelja ako Janko, Matko, Ana ili Sanja mogu vani. Ako nije mogao Janko mogao je Matko, pa bi se sjurio niz stepenice peterokatnice, a onda smo skupa išli na vrh druge peterokatnice po Ivanu, da je sačekaš dok još samo malo dovrši zadaću. A potom svi skupa po nekog trećeg, pa petog pa… društvo je bilo tik-tak na okupu.

Čangrizave babe sa trećeg kata ganjale su nas i klele jer smo glasni i ne poštujemo kućni red, uskakali smo u dvorišta da uzmemo loptu koja nam je otišla preko ograde. Na rođendanima smo se okupljali u većem broju, otvarali poklone, imali one šašave kapice na glavi. Sjedili bi u skučenom dnevnom boravku, sa stolom prepunim domaćih kolača, sa predivnom tortom i mini sendvičima, colom i ostalim napitcima. Okinuli bi par fotki sa onim običnim fotoaparatom i tek po razvijanju vidjeli kako bi ispale, pa bi ih onda dijelili i duplirali.

Ljeti kad nije bilo škole po cijele smo se dane družili vani, imali smo tamni ten i od sunca izbjedljelu kosu, široke osmijehe. Popodne bi sjeli na bicikle i zajedno sa drugim susjedima odpedalirali dobru kilometražu do mora, a onda bi plivali, skakali, ronili, radili stojeve u vodi, žicali roditelje 20 kn za pedalinu ili kuglicu sladoleda. Satima bi bili u moru, plivali na drugu stranu zaljeva, pecali, a onda bi se najeli paštete i pomidora i nastavili dalje. Kad smo išli sa autom, nakrcani u mini fići, po povratku bi svratili do vrta da zalijemo, poberemo jagode, breskve, šljive, lubenice i onda bi doma došli zamrljani od blata, umorni i ne bi mogli dočekati voćni kup sa hrpom šlaga, tuširanje i ponovno druženje sa prijateljima.

Ja i brat bili smo debela djeca – debela i zdrava. Debela od domaćih krumpira, pomidora, hrpe domaćeg voća kojeg smo gutali, finih pekmeza, knedli sa domaćim šljivama i prefinih torti od naših oraha sa najboljim bakinim receptima. Ne debela od nedostatka vremena, kretanja, loše prehrane i jeftinog smeća. Imali smo više energije i zdravlja od većine vršnjaka jer nam sunca, kretanja, svježeg zraka nikad nije falilo. Jer smo uvijek nešto trenirali, nečime se bavili, šetali pored mora usred zime… a kada nismo, jurcali smo vani na zraku i bili sretna djeca.

Nismo živjeli na pizzi i brzoj prehrani, nismo jeli hranu krcatu konzervansima i nismo bili zatvoreni u svoja četiri zida. Bilo smo slobodna djeca, vesela djeca, djeca koja su proživjela normalno djetinjstvo, koja su se mogla isprljati, razbiti koljeno, zakasniti doma pola sata i otići vani bez previše preklinjanja za dozvolu. Bili smo sretna djeca koja nisu znala za mobitele – a svejedno se društvo uvijek uspjelo okupiti i roditelji su poznavali svakog onog klinca koji pokuca na vrata i imali telefonski broj od svih roditelja. Nismo se bojali, nismo imali osjećaj da nam stalno nešto fali ili da želimo više, nismo se natjecali sa vršnjacima tko ima bolje stvari… jer nam stvari nisu bile bitne. Imali smo jedni druge – i to je sve što nam je trebalo.

Često prolazim starim kvartom i pitam se: di su djeca?

Zašto nitko ne trči po onoj jednoj preostaloj livadi, zašto se curice ne dovikuju i ne pjevaju, zašto su stabla porušena i nitko ne bere armulinke sa onih preostalih stabala. Zašto dječaci ne igraju nogomet, lovice, žmurice i sl. igre i zašto uopće vani nema žive duše, ni onih najmlađih pa ni starijih. Nisu valjda svi zatvoreni u kuće? Jedino što je preostalo jest pseći drek na svakom koraku. Barem čangrizave babe i dalje imaju kome prigovarati.

Znam da su došla druga vremena, evo i mene ovdje sjedim za laptopom i pišem status na facebooku s mobitelom u džepu. Znam da su vremena drukčija i da vrijeme ide nekako brže i da se neke stvari ne mogu izbjeći, niti možemo djecu odvojiti od tehnološkog svijeta o kojem će kasnije ovisiti kad krenu u školu, na faks, u život. Ali svejedno, prisjećajući se svojeg djetinjstva, ne mogu se oduprijeti osjećaju da su mnoga današnja djeca uvelike zakinuta. Ne samo radi svijeta u kojem živimo nego i radi roditelja koji ih forsiraju da i prije vremena postanu “adekvatni” pripadnici ovog svijeta ne dozvolivši im da budu ono što jesu: čista svjetlost… barem dok ih stvarnost ne umrlja svojim sivim pipcima.

Uvriježeno je mišljenje da današnja djeca imaju više nego nekad. Pitam se, više čega? Znam čega imaju manje. Ako na djeci svijet ostaje, zašto se onda ne bi potrudili imati sretnu djecu, djecu koja su naučila voljeti, dijeliti, poštivati, razgovarati, umjesto posjedovati, učiti i pripadati? Možda zato jer smo i sami zaboravili ono malo unutarnje dijete koje čuči u nama zapostavljeno i strpljivo čeka da ga primijetimo. Ali ono ne ide nigdje, čeka vas do posljednjeg trena i daje vam još jednu šansu da se vratite sebi.

Tanja Terlević