Promjena je prirodno stanje života. Stalna na tom svijetu samo mijena jest. Pa zašto se bojimo nečega što je tako očito i neizbježno?
Udobno živimo svoj maleni život. Tako nam je lijepo. Ništa nam ne fali. Zašto tražiti nešto više? Stvorili smo život kakav smo i tražili pa zašto ga mijenjati? Prolaze godine i tu i tamo osjećamo da nešto ne štima. To nisu velike boli, tek poneka nelagoda, naročito oko srca. Složili smo svoje osjećaje baš kako treba. Družimo se sa ljudima koji nam odgovaraju.
Posao štima, obitelj sluša. Ipak se sa vremena na vrijeme pojavi ona bol, nelagoda oko srca. Tihi glas nam kaže da je vrijeme za promjene. Nova stranica našeg života.
To ne mora biti dramatična promjena poput Christophera McCandlessa koji je napustio sve i otišao u divljinu Aljaske gdje je nažalost i skončao svoj mladi život.
Promjena je prirodno stanje života. Stalna na tom svijetu samo mijena jest, izgovorio je Petar Preradović. Pa zašto se bojimo nečega što je tako očito i neizbježno?
“Ja sam inače vrlo hrabar, nastavio je tihim glasom: samo me danas boli glava.”
Alisa u zemlji čudesa – Lewis Carroll
“Nije da se ne usuđujemo zato što su stvari teške; već su stvari teške zato što se ne usuđujemo.”
Seneka
Život nas tjera da idemo naprijed. Vrijeme ne stoji i ne možemo ga vratiti. Ponekad je potrebno da nas netko pogurne i već smo poletjeli kao iskusni letač. Kao i mladi sokol iz ove priče:
Neki kralj dobio na dar dva sokolića. Odmah ih je povjerio na dresuru vrsnom poznavaocu ptica. Nakon nekoliko mjeseci, učitelj poruči kralju da je jedan od sokolića izvrsno dresiran.
„A drugi?“ upita kralj.
„Žao mi je, Veličanstvo, drugi se sokolić čudno ponaša. Možda boluje od kakve rijetke bolesti, ali nitko ga ne može pokrenuti sa stabla na koje je postavljen prvoga dana. Jedan se sluga mora svakodnevno penjati na stablo da mu donese hranu.“
Kralj sazove veterinare, liječnike i stručnjake svih vrsta, no nitko nije uspio privoljeti sokola da poleti. Uposlio je dvorane, generale i najmudrije savjetnike, no nitko od njih nije sokola mogao pomaknuti s grane.
Kralj je s prozora svoga dvora promatrao sokola kako danonoćno nepomično stoji na stablu. Jednoga je dana izdao proglas u kojem je zatražio pomoć svih podanika ne bi li se problem konačno riješio.
Sljedećeg je jutra otvorio prozor i veoma se začudio kad je ugledao sokola kako ponosno leti iznad stabla u vrtu.
„Dovedite mi čovjeka koji je to postigao!“ naredi kralj.
Doveli su mu mlada seljaka.
„Ti si privolio sokola na letenje? Kako si u tome uspio? Da nisi čarobnjak?“ upita kralj.
Mladić sramežljivo ali zadovoljno objasni: „Nije bilo teško, Veličanstvo. Odrezao sam granu na kojoj je sjedio, a sokolić je tada shvatio da ima krila i počeo letjeti.“
(Bruno Ferrero)
Ako sami nemamo hrabrosti da se iskažemo u životu, netko će nam pomoći. Makar trebali granu odsjeći zbog toga. Ako je to jedino rješenje, učinimo to. Kada poletimo, zaboraviti ćemo na sva ona oklijevanja koja su nas čvrsto držala na grani.
“Hrabrost je snaga napuštanja poznatog.”
Mary Bryant
