Gorko-slatka stvar roditeljstva… Moramo se pobrinuti da mogu uspjeti sami.
Jučer sam išla na roditeljski sastanak za jedno od moje djece.
Sve u svemu, odličan je i ja sam jedna ponosna mama.
Kada sam došla kući i uhvatila vremena za razmišljanje (čitaj: ležala u krevetu i pokušavala zaspati… to je moment kada najbolje najdublje razmišljam, kome je uopće potreban san?) nešto me je pogodilo iz razgovora s učiteljicom.
Vidite, ovo dijete obavlja sve odlično, naročito one stvari oko kojih se trudi.
Međutim, ovo dijete se, također, ponaša baš tako, kao dijete i preleti preko nekih zadataka, lako izgubi koncentraciju ili prosto ne trudi se koliko bi trebalo.
Učiteljica je pričala o taktikama koje koristi kako bi mu zadržala pažnju.
Aleluja!
(Mislite li da bi bilo previše pitati je da ga uvjeri da mora vježbati neke vještine kod kuće, kao na primjer… sređivanje sobe? Ipak se kaže vježbom do savršenstva, zar ne?)
Divila sam joj se na naporima, na izdržljivosti i na dosljednosti. To sam i pokazala.
Izgledala je zbunjeno na moment… Kao da očekuje neki obrat u priči. Na primjer, da nastavim s nekim izgovorima i opravdanjima.
Nastala je neprijatna tišina. (Ovo postaje sve češća situacija u mom životu.)
A onda mi se zahvalila.
Ostatak roditeljskog sastanka je protekao odlično, ali dok sam pokušavala zaspati, konstantno sam ponavljala taj jedan dio razgovora.
Zahvalila mi se.
A onda mi je sinulo…
Učiteljicama nije data sloboda da podučavaju, često su im ruke vezane i roditelji im stalno dišu za vrat.
Moramo odstupiti i pustiti ih da podučavaju.
Nemojte me shvatiti pogrešno… Naravno, mi, kao roditelji, moramo zaštiti djecu od raznih povrjeđivanja i nepravde.
Ali što je sa svim onim stvarima zbog kojih se dijete osjeća neprijatno? Kada mora ponovo odraditi neki zadatak? Kada mora preskočiti veliki odmor, da ostane „u kazni“? A što kada učiteljica nema razumijevanja kada ne uradi domaći i da mu jedinicu? Čemu ih učimo ako upadnemo svaki put kada stvari ne idu kao po loju?
Reći ću vam čemu ih učimo…
Učite ih da se ne mogu izboriti s problemom zvanim njihov život. Učite ih da su mama i tata moćniji od svakog drugog autoriteta. Učite ih da će dobiti sve po svome ako malo samo zakukaju.
Sve su to laži.
Biti njihov heroj zaštitnik je kao da stavite flaster na problem, koji se vremenom širi i postaje velika rana u njihovom daljem životu.
Kada se naša djeca otisnu u veliki, neugodan svijet…
nećemo moći poslati poruku profesoru kako bismo porazgovarali o problemima,
nećemo moći upasti na fakultet i ispraviti nepoštenu ocjenu,
nećemo moći kritizirati šefa zato što mu ne pomaže da riješi problem
i nadajmo se da nećemo misliti da možemo da im sređujemo brakove.
Moramo naučiti djecu kako da se bore sa životom. Moramo ih pustiti da pogriješe, a onda ih naučiti kako da se oporave.
Nekada je ovo teško, čak bolno… Ali, ovako će dijete oformiti svoj karakter za budući život.
Želim odgojiti svoju djecu da budu spremni na napor i da budu spremni suočiti se sa svojim greškama.
Želim da budu spremni na sva osuđivanja i nevolje koje će ih snaći.
Iskreno vjerujem da je bolje da postepeno nauče sve ove lekcije dok su pod našim krovom. Mala djeca, velika briga…A velika djeca, još veća briga.
Naš posao je da idemo pored njih ili iza njih u ovim borbama. Naš posao nije da idemo ispred njih.
Moramo ih odgojiti da im nismo potrebni. Moramo ih odgojiti da nas napuste.
(U redu je ako zaplačete sada.)
Priredila: A. Ivković / zelenaucionica.com
