Je li čovjek sličniji ptici ili drvetu?

Ptice lete tijekom cijele godine, mijenjajući m,esto boravka. Idu tamo gdje ih vjetar nosi, ili tamo gdje im je zapisano da trebaju biti u tom određenom trenutku. Ptice lete uglavnom u jatu, gledaju s visine dešavanja na zemlji. Za njih je sve što se dešava na ovoj Zemlji normalno, one sve prihvaćaju i doživljavaju svijet onakvim kakav jest. Ne ostaju tamo gdje su uvjeti nepovoljni za njih i njihov život (rast i razvoj).

Ukoliko vide da je vulkan proradio neće letjeti iznad njega, već će otići na spokojnije, za njih pogodnije mjesto. Jedini trenutak njihovog „mirovanja“ je trenutak kada donose na svet nove ptiće. Tada sebi prave gnijezdo, na drvetu koje procijene najpogodnijim za to, donose grančicu po grančicu i „kuće se“ kako bi mi ljudi to nazvali… Tu provode nekoliko mjeseci, dok se ptići ne izlegnu i dok ne postanu toliko jaki da krenu na svoj životni put. Čim se taj korak dogodi, ptice napuštaju svoje gnijezdo bez vezivanja za njega. Nemaju osjećaj napuštanja doma, jer za njih dom je cijeli svet.

Drvo, ah to predivno graciozno drvo. Iz male sjemenkice naraste predivno, razgranato drvo. Neka su bogata plodovima, a neka su samo prepuna lišća. Drvo je duboko ukorijenjeno na mjesto odakle je izraslo. To drvo, čak i kada ostari i padne ili ga ljudi posijeku, korjen ostaje. I skoro pa je nemoguće izvući ga bez teške mašinerije. Drvo je tako fascinantna pojava. Grane željne neba, prostiru se u visinu, i pri svakom pokretu žele gore, svaki njegov pokret je ka gore međutim taj duboki korjen mu ne dozvoljava da se pomakne ni za milimetar. Svakih nekoliko mjeseci on prolazi kroz promjene, koje su nevjerojatne. Prvo ima divne male zelene listove, nakon toga listovi rastu i mijenjaju boju, ili drvo dobija plodove. Nekoliko mjeseci ono ponosno nosi te svoje plodove, i bezuvjetno ih daje drugim živim bićima.

Vrlo je sretno kada drugo živo biće dođe do njega, i posveti mu trenutak vremena, jer ono ne može nigdje, nikome. Ono voli svoju „samoću“ i ukorjenjenost. Njemu je zapisano da tako treba provesti svoj život i ono uživa u tome. Ono se ne opterećuje previše sa tim što se dešava sa drvećem u susjedstvu, ne bavi se time što drugo drveće sijeku nesvjesni ljudi, i što je samo pitanje dana kada će doći i posjeći njega. Njemu je dobro tu gdje je, i on uživa u svojim promjenama, divi se sebi i svijetu oko sebe (onom koje je u njegovom vidokrugu). Ono ne može puno utjecati na bilo kakva dešavanja u svijetu, a nije baš ni da želi, jer njemu je dobro tu gdje jest. Njemu je jako dobro. Naiđu nekad turbulencije, uglavnom u jesenjem periodu, kada pomisli da će ga nasilni vjetar iščupati iz korjena i da će odletjeti u visine. Dio njega se svake jeseni tome nada i raduje, a dio njega je u nevjerojatnom strahu od toga.

Svake godine na jesen drvo odbaci svoje sjemenje i plodove i na taj način dobija potomke. Koje čeka isti, identičan život kao i njegov. Drvo najviše voli kada prođe ta jesen i dođe zima, da ono može u miru spavati. Gole grane, nema na što da gubi energiju, da pomaže bilo čemu, već se može potpuno zavuči u sebe i svoj svijet i snivati zimski san. Ponekad ga probudi neko drugo živo biće, poput ptice, koja leti i tijekom zime, i zastane na njegovim granama da se odmori. On je svaki put dobro pogleda i kaže sebi, kako sam ja sretan što ne moram kao ona lutati već imam svoj „topli dom“. Na proljeće drvo ponovo prolazi kroz isti, identičan ciklus i tako iz godine u godinu, stotinama godina, stoljećima… Proživljava promjene, a opet u najvećoj stagnaciji.

Jeste li vi drvo ili ptica? Zapitajte se duboko, u svojoj duši, treba li čovjek živjeti život drveta ili život ptice?

Napisala: Jasmina Bogućanin-Sarvan, skolanekuvanja.com