Žene ne rade na jednokratno osvajanje. Ne možeš je osvojiti jednom pa očekivati da bude uz tebe ako joj ne pružaš ništa. Kad voliš – posvećuješ se, a ljubav koju imaš – čuvaš.
“Dovoljno smo odrasli da priznamo da možemo voljeti više osoba istovremeno” – rekao je on.
“Dovoljno sam odrasla da priznam da ja ne želim biti s nekim tko voli više osoba istovremeno” – rekla sam ja. “To je djetinjasto. To što želim biti dovoljna nekome? Stvarno?”
“A što ako mu jesi dovoljna, ali on ima višak ljubavi koji može pružiti?”
“Znači, nenormalno je da očekujem da sam bilo kome dovoljna ja sama? Kažeš mi da će svi uvijek imati još poneku sa strane, tek da potroše viškove ljubavi? I, što su uopće, ti viškovi ljubavi?” – proključala sam u trenutku.
“U realnosti je tako, uglavnom.”
Slegnuo je ramenima.
U mojoj realnosti, ja sam svom čovjeku dovoljna.
U realnosti, puno veza je monotono, puno ljudi je nesretno, ostaju zajedno zbog djece pa se varaju.
U mojoj realnosti, kad prestanem biti dovoljna, kad netko prestane meni biti dovoljan – sviramo kraj.
“Ali ne razumiješ, muškarcima mimo svakodnevnih šablona trebaju izazovi. Znaš, nova osvajanja.”
Ne, ti ne razumiješ. Jer žene ne rade na jednokratno osvajanje. Ne možeš je osvojiti jednom pa očekivati da bude uz tebe ako joj ne pružaš ništa, izmišljaš kojekakve viškove ljubavi i baviš se novim osvajačkim poduhvatima.
Znaš, nećeš ti imati vremena za viškove ljubavi sa strane, a ni za monotoniju, kad se budeš borio za nju onako kako zaslužuje. Svaki dan, a ne jednom mjesečno. Ako je voliš. A ako je ne voliš… nemaš što s njom ni čekati. Pogotovo ne neku novu, na koju ćeš usmjeriti “višak ljubavi”.
U mojoj realnosti, kad voliš – posvećuješ se.
Toj jednoj osobi.
A ljubav koju imaš – čuvaš.
Osmijesima.
Dugim, toplim zagrljajima.
Čajem i mekom dekicom.
Plesom uz omiljenu muziku, ili bez nje; svejedno.
Omiljenom knjigom, omiljenim filmom, omiljenim mjestom za klopu. Novim knjigama, novim filmovima i novim mjestima za klopu.
Poljupcima.
Ali ne “reda radi” poljupcima, nego pravim poljupcima. Onim iznenadnim, kojim tim malenim djelićem sebe zagolicaš svaki živac svog voljenog bića.
Onim, kojim tu jednu istu osobu osvajaš bez prestanka, ne želeći ništa drugo na svijetu.
A kad te uz zbunjeni osmijeh pita što ti to bi odjednom, tek tada smiješ izustiti one dvije riječi.
Samo tada smiješ reći da je to čuveni – višak ljubavi.
