Postoje ljudi koji se po svaku cijenu žele prilagoditi drugim ljudima, sviđati im se, nailaziti na njihova odobravanja i slično. No, postoje i ljudi koji su spremni ostati potpuno sami na ovom svijetu, ali ne žele prestati pratiti ono što im govori unutrašnji glas, vjerujući da je to jedini ispravan put.
Individualcima još od ranog djetinjstva neće biti jasna pravila koja im se uspostavljaju, tražit će svemu neki dublji smisao ili razlog. Ako ga ne nađu, suprostavljat će se.
No, postavlja se pitanje kada počinje uspostavljanje pravila, što to grupe i mase žele od individualaca, zašto im smetaju? Također, pitanje je kako osloboditi individualca kojeg osjećate u sebi, kako ga pratiti, kako se prestati plašiti?
Najčešći sukob je između unutrašnje discipline i pokušaja okoline da kontrolira individualca. Unutrašnja disciplina je nešto što postoji u svima nama, to je onaj osjećaj koji dolazi iz dubine našega Bića i koji nam govori što bi trebali uraditi u sljedećem trenutku. Tako vam osjećaj kaže da nešto uradite, a vi zastanete jer iz nekog razloga to nije za vas. To da nije za vas je već pokušaj kontrole, kojem su vas naučili još kao djecu. Unutrašnja disciplina je i kad pratite u toku dana, kakvu vam hranu traži organizam, a ne oči.
Vjerujem da se prvih naredbi i pokušaja da vas se kontrolira ni ne sjećate. Možete eventualno da se prisjetite trenutka, kad su vam govorili da ako ne pojedete tanjur graha ne možete se ići igrati. Gledate u onaj tanjur, izmrvljeni kruh i već tada se pitate za razloge. Neko pitanje izgovori i glasno.
To se nastavlja preko kontrole emocija, pa se zna djeci govoriti da ako nešto ne urade, neće ih se voljeti. Gradi im se uvjerenje da je ljubav podložna uvjetovanju.
Dalje, pokazuju im se da ne mogu birati odjeću koju će nositi. Kad se potrči za određenom bojom majice, govori se kako je ona za dječake/djevojčice. Ispiranje i kontroliranje se osjeti najjače tijekom školovanja. Posebno u osnovnoj i srednjoj školi. Tada se uči paralelno u školi i kod kuće. U školi se uči ono što predavači smatraju da je ispravno i to se uglavnom uklopi s lekcijama, koje slijede i kod kuće. No, tu nastava ne prestaje od vršnjaka i sredine se uči i kako pravila kršiti. Tada dolazi najčešće do buntovništva i pokušaja da se buntovništvo slomi, uz pomoć straha i pokazivanja nadmoći. No, rođeni buntovnik može da se malo primiri i drijema, ali on nikada neće zaspati. Buntovništvo se može pokazivati na sitnicama, koje strašno uznemiruju ljude koji su dio sistema.
Postoje i ljudi, koji zbilja nauče životne lekcije tek uz pomoć „kazne“. No, ovaj svijet nije osmišljen za ljude koji žive izvan sistem, kojima treba sloboda da bi se iskazali.
Ljudi koji nisu sljedbenici i koji žive izvan sistem će ispoštovati sve rokove, prijedloge, samo ih treba pustiti da djeluju u skladu sa svojim ritmom, naređivanjem se stvara kontra efekat.
Za takve ljude nije osmišljeno osmosatno radno vrijeme i bivanje na jednom mjestu. Oni poštuju svoje vrijeme i ako nešto kvalitetno urade u roku od 5 sati, neprihvatljivo im je da naredna 3 sata smišljaju nešto čime bi se mogli interesirati do kraja radnog vremena. Tih 3 sata je prazan hod u kome bi se moglo nešto kreativno uraditi, no ljudi koji su dio sistema to ne dozvoljavaju.
Također, nameću im pravila življenja. Škola, fakultet, posao, vjenčanje, djeca. Ne smijete promijeniti svoje zanimanje, dati tek tako otkaz, prestati jesti meso odjednom, ostaviti sve poznato, tetovirati se, zamijeniti religiju duhovnošću, ne pokušavati se svidjeti svima i mnogo toga još. Kad pogledate kako su vas tijekom života pokušavali programirati, zastanete.
Zašto se sve to radi? Iz straha naravno.
Ljudi koji su dio sistema vjeruju da su individualci anarhisti, koji žele da im oduzmu ono za što se tako grčevito bore. A to je sigurnost, unificiranost.
Tjeranje nekoga da bude po pravilima i da misli kao većina je ugnjetavanje nečije prave prirode. Samo unutrašnje Biće svakog pojedinca zna čemu je kad vrijeme. Kad shvatite da u vama spava individualac, ali ne znate kako ga osloboditi da se iskaže u potpunosti, primijetit ćete da se plašite reakcije drugih ljudi. Opustite se, nemate razloga za brigu, ništa manje se ne plaše ni oni vas.
Nekima smjelost i individualnost smeta, jer bi i sami željeli da iskuse slobodu, no zbog straha ostaju samo jedna pruga u uzorku. Stoga ih individualci podsjećaju na ono što su željeli biti, što su mogli biti. No, to nešto u čovjeku individualcu koji se uspavao ne da mira, ma koliko se pokušavalo zatomiti. Unutrašnje Biće je željno nečega novoga.
No, dok neki mirno prespavaju život, drugi ga prožive maksimalno prateći svoj osjećaj, slušajući Glas, bivajući vizionari, idući u novo i nepoznato. Oni se prvi usude nešto novo pokrenuti i promijeniti.
Bojana Knežević
https://writerspen5555.wordpress.com/
https://www.facebook.com/Writerspen555
